Čovjek i njegova vjerovanja

Autor: Dr. Muhammad Hamidullah

Čovjekova vjerovanja su vrlo različita: s jedne strane, u njih ulazi istina i sve on što je u vezi sa njom, sa druge strane sujevjerje i druge zablude. Na vjerovanje među ostalim faktorima mogu da utiču životno doba i iskustvo. Ali ima vjerovanja koja su zajednička čitavim grupama. U tom pogledu najvažnije je pitanje koje čovjek postavlja o samome sebi: odakle je došao? Kuda ide? Ko ga je stvorio? Kakav je razlog njegova stvaranja?, i tako dalje. Metafizika pokušava da odgovori na ta mučna pitanja. Ukratko rečeno, u tome leži bit viere. Istina, vjerovanja su lična stvar, ali istorija ljudskog roda poznaje mnoge akte bratoubilačkog nasilja i zvjerstva zbog tih vjerovanja, nasilja kakvih bi se stidjele i same životinje. Osnovni islamski princip o tom pitanju sadržan je u slijedećem kura’nskom ajetu (2/256):»U vjeri nema prisiljavanja – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.« U tome se sastoji samilost, čak žrtva, da se drugi vode i da se vodi borba za razbijanje zabluda drugih ljudi, bez prisiljavanja u ma kom obliku. Eto takav je stav islama.

Ljudsko znanje i inteligencija podložni su procesu stalnog razvoja. Medicinska ili matematska znanja jednog Galena ili Euklida danas su jedva dovoljna da se položi velika matura; studenti univerziteta moraju znati mnogo više. U domenu religijskih dogmi, primitivni čovjek bio je možda čak nesposoban da apstraktno zamisli Boga, čije obožavanje ne bi zahtijevalo ni simbole ni materijalno predstavljanje. Čak njegov jezik bio je nesposoban da izrazi uzvišene ideje, a da ne bude prisiljen da upotrijebi termine koji ne odgovaraju apstraktnim pojmovima. Islam stavlja naročito jak naglasak na činjenicu da je čovjek sastavljen od dva elementa, od tijela i duha, i da ne smije zanemariti jedan od elemenata u korist drugog. Posvetiti se jedino duhovnim potrebama značilo bi težiti da postanemo meleki (a Bog je već stvorio meleke). Posvetiti se isključivo zadovoljavanju tjelesnih potreba značilo bi da smo se spustili na nivo životinje, biljke, ako ne na nivo đavola (a Bog je stvorio druga bića koja imaju tu funkciju). Cilj stvaranja čovjeka sa njegovom dvostrukom prirodom, materijalnom i duhovnom, neće biti dostignut ako čovjek ne zadrži harmoničnu ravnotežu između potreba svoga tijela i potreba svoga duha. Jednom prilikom na pitanje »Šta je to vjera?« Muhamed a. s. je odgovorio: »Da vjeruješ u jednoga Boga, u Njegove meleke, u Njegove objavljene knjige, u Njegove poslanike, u Posljednji dan (dan oživljenja i suđenja) i u Božije određenje dobra i zla«. Istovremeno je Muhamed a. s. objasnio šta to znači praktično pokoravanje Bogu – o čemu ćemo govoriti u dva slijedeća poglavlja.

BOG DŽ. Š.

Muslimani nemaju ništa zajedničko sa ateistima, politeistima i onima koji Bogu pridružuju druge bogove. Arapska riječ za jedinog Boga je Allah, koja nema ni ženski rod ni množinu. Najobičniji čovjek, čak najprimitivniji i nepismen, zna da ne može stvoriti samoga sebe, da je potrebno da postoji Tvorac svih nas, čitavog svijeta. Ateizam ne zadovoljava tu logičku potrebu. Vjera u više bogova povlači za sobom slijedeći zaključak: podjelu vlasti između raznih bogova, čak rat između njih.

Lahko možemo zapaziti da je sve što se nalazi na svijetu međusoobno ovisno. Na primjer, čovjeku je potrebna pomoć biljaka, metala, životinja i čak zvijezda, isto kao što je svakome od njih potrebna pomoć drugih na ovaj ili onaj način. Podjela božanske moći tako postaje neizvodiva. U svojoj opravdanoj brizi da ne pripišu zlo Bogu, izvjesni mislioci su poželjeli da imaju dva boga, jednoga za Dobro, a drugoga za Zlo. Ali postavlja se pitanje da li ta dva boga djeluju u dogovoru ili između njih dolazi do sukoba? U prvom slučaju božansko dvojstvo postaje suvišno, ako bog Dobra odobrava boga Zla, on postaje njegov saučesnik pa dvojstvo upropaštava njegov vlastiti cilj. U drugom slučaju, može se pretpostaviti da će bog Zla češće biti pobjednik i da će nadvladati boga dobra. Zar se dakle može vjerovati u boga koji bi bio slabić, pobijeđeni? Osim toga, zlo je relativna stvar; nešto što je zlo u odnosu na jednoga, postaje dobro u odnosu na drugoga, a pošto apsolutno zlo ne postoji ne može se zlo pripisivati Bogu. Samo monoteizam, čist i bez primjese, može zadovoljiti razum. Bog je jedan, ali može da postupa na sve načine. Odatle mnogostrukost njegovih atributa. Bog je ne samo stvoritelj, nego i gospodar sviju: On vlada nebesima i Zemljom; ništa se ne kreće bez Njegova znanja i Njegove dozvole. Božiji poslan:ik Muhamed a. s. kaže da Bog ima devedeset devet »najljepših« imena koja odgovaraju za njegovih devedeset devet atributa. On je Stvoritelj, Izvor života sviju, Mudar, Pravedan, Milosrdan, svuda prisutan, Svemogući, Sveznajući, određuje sve. Njemu pripada život, smrt, ponovno oživljenje svih bića, i tako dalje.

Iz toga slijedi da različite osobe različito poimaju Boga; jedan fiolzof ne zamišlja ga na isti način kao običan čovjek. Božiji poslanik Muhamed a. s. divio se žaru vjere jednostavnih ljudi i često navodio primjer »vjere starih žena«, nerazorive i pune iskrenog uvjerenja. Vrlo je dobro poznata lijepa pričica o slonu i grupi slijepaca; oni nikada nisu bili čuli ništa o slonu. Kada je on jednoga dana došao u niihovo selo, svaki od njih prišao je neobičnoj životinji. Jedan je uspio da stavi svoju ruku na surlu slona, drugi je dodirnuo uho, treći nogu, četvrti rep i tako dalje. Kasnije su oni izmijenili utiske i svaki je opisao slona na svoj način i prema vlastitom doživljaju, tako da je slon izgledao kao povijen stub (surla), kao krilo (uho), kao glačani kamen (kljove), u obliku tankog valjka (rep)… Svako je bio u pravu, ali niko nije znao čitavu istinu koja se nalazila van njihove sposobnosti zapažanja. Ako slijepce iz ove priče zamijenimo sa tražiteljima nevidljivog Boga, lahko ćemo sebi predstaviti relativnost istine pojedinačnih ljudskih iskustava. Jedan mističar iz prvih dana islama primijetio je: »Postoji istina o Bogu koju poznaje čovjek sa ulice, postoji druga koju poznaju upućeni, treća koju posjeduju nadahnuti Božiji poslanici, i napokon istina koju poznaje sam Bog. U izlaganju koje smo gore naveli, a pripisuje se Božijem poslaniku Muhamedu a. s., ima dosta elastičnosti kako bi se zadovoljile potrebe raznih kategorija ljudi, obrazovanih kao i priprostih, inteligentnih kao i manje nadarenih umom, pjesnika, umjetnika, pravnika, teologa i svih ostalih. Stanovište i ugao gledanja mogu da variraju prema svakom pojedincu, ali objekat gledanja ostaje neizmijenjen. Učeni muslimani su izgradili svoj čitav sistem na pravnoj bazi, gdje se prava i dužnosti međusobno dopunjuju. Mi posjedujemo organe i sposobnosti koje nam je Bog podario, a svaki dar zahtijeva posebnu obavezu. Obožavati Boga, biti Mu zahvalan, biti Mu poslušan, izbjegavati sve što ne odgovara Njegovom univerzalnom Biču, sve to predstavlja dužnost svakog pojedinca, za što će svako pojedinačno i lično biti odgovoran.

MELEKI

Bog je nevidljiv i nalazi se s one strane svake fizičke percepcije. Bilo je dakle potrebno da se stvore sredstva dodira između Boga i čovjeka. Bez toga, čovjeku ne bi bilo moguće da sluša Božansku volju. Bog je stvorio ne samo naše tijelo, nego i naše sposobnosti, koje su tako različite i koje toliko mogu da se razvijaju. On nam daje intuiciju, moralnu svijest kao i ostala sredstva pomoću kojih se održavamo na pravome putu. Ljudski duh sposoban je za dvije vrste inspiracije, za dobru i za lošu inspiraciju. Iz sredine običnog svijeta, dobri ljudi su sposobni da katkada prime loše inspiracije (iskušenja), kao što su loši ljudi u mogućnosti da dobiju dobra nadahnuća. Nadahnuća čovjek može dobiti i s drugih strana osim od Boga, kao što na primjer loši podsticaji dolaze od sotone. Božjom milošću data je moć našem razumu da razlikuje ono što je uzvišeno i dostojno da bude primijenjeno, od onoga što je đavolsko i što treba izbjegavati. Postoji više načina da se uspostavi dodir ili veza između čovjeka i Boga. Najbolji način bi bio inkarnacija (utjelovljenje); ali ovaj način ima svoje loše strane pa ga je islam odbacio: za transcendentnog Boga bilo bi suviše degradirajuće da postane čovjek, da jede, pije, da bude mučen od strane Svojih vlastitih stvorova i čak da bude ubijen. Ma kako na svome putu ka Bogu mogao da Mu se približi, čovjek i na najvećem usponu ostaje čovjek i još je vrlo daleko od Boga. Čovjek može da uništi svoje Ja, kao što to kažu mistici, i da potpuno izbriše svoju individualnost u nastojanju da djeluje po Božijoj volji; ali uprkos tome – to ponavljamo – čovjek uvijek ostaje čovjek i podložan svojim slabostima, dok je Bog iznad svih tih nedostataka. Među drugim sredstvima povezanosti između čovjeka i Boga koja se nalaze na raspolaganju čovjeku, najslabije sredstvo je možda san. Prema Božijem poslaniku Muhamedu a. s., dobri snovi predstavljaju Božije nadahnuće i vode čovjeka u dobrom pravcu. Jedno drugo sredstvo je » ilka« (bukvalno: ono što se baca prema nekom drugom), neka vrsta auto-sugestije, intuicije, predosjećaj kod donošenja odluka u slučaju bezizlazne situacije, nerješivih problema ili nekih teških prilika.

Postoji također »ilham«, što možemo prevesti kao »Božanska inspiracija«. Nadahnjuje se srce (duh) čovjeka čija je duša dovoljno razvijena u vrlinama pravde, samilosti, nesebičnosti, dobronamjernosti prema drugima. Veliki ljudi svih vremena i svih zemalja bili su nadareni tim vrlinama. Kada se neko posveti Bogu i nastoji da zaboravi sebe, ima časova – istina vrlo kratkotrajnih – kad Božije prisustvo zasja poput munje, a to je stanje u kome se bez napora razumiju stvari koje inače čovjek ne bi mogao shvatiti ni uz najveće napore. Tako je duh čovjeka – ili njegovo srce, kako su govorili stari – obasjan, pa zbog toga čovjek ima osjećaj sigurnosti, zadovoljstva i otkrića Istine. Bog ga vodi i kontroliše u njegovim mislima kao i u njegovim djelima. Među ostalima, i pejgamberi – to jest Božiji poslanici – primaju tu vrstu uputa. U svakom slučaju, ostaje mogućnost zablude u rasuđivanju i razumijevanju od strane čovjeka. Mistici tvrde da su katkada i najpobožniji ljudi skloni da nesvjesno pogriješe, zbog svoga egoizma, i ne mogu da otkriju niske porive koji ih dovode u iskušenje. Najviši stepen kontakta, najsigurnije i nepogrešivo sredstvo veze između čovjeka i njegova Tvorca Muhamed a. s. naziva »vahjom«. To nije prosto nadahnuće, nego prava Objava koju Bog daje čovjeku, to je uzvišeno saopštenje. Čovjek je materija; Bog je naprotiv čak i iznad duha, dakle s one strane svake mogućnosti direktne fizičke veze sa čovjekom. Bog je transcendentan, kao što veli Kur’an (6/103): »Ljudski pogledi ne mogu do Njega doprijeti, ali On dopire do svih pogleda; On je blag i o svemu obaviješten«. Bog je također svuda prisutan, vječan, kao što kaže Kur’an (50/16): »…Mi smo čovjeku bliži nego njegova vratna žila«. Ali nikakav fizički dodir nije moguć sa Njim. Zbog toga anđeo – riječ koja kao i njen islamski ekvivalent melek znači glasnik – predstavlja Božijeg glasnika koji služi kao posrednik, kao prenosni kanal Božanske obavijesti Njegovom ljudskom vjesniku-poslaniku. Niko drugi osim pejgambera ne prima takvu Objavu preko Božijeg glasnika, meleka. Treba se međutim podsjetiti da u islamu Božiji Poslanik nije prorok koji proriče, koji predviđa, nego samo Božiji Poslanik, čovjek koji svome narodu donosi Božansku objavu. Što se tiče meleka dovoljno je da znamo da on donosi Božiju vijest (Objavu) pejgamberu. Nema potrebe da mi ulazimo u besplodne diskusije da li se tu radi o duhovnom biću, koje se razlikuje od materijalnih bića na svijetu, ili o nečem drugom.

Prema Kur’anu, Božiji glasnik koji donosi Objavu Poslaniku zove se Džibril koji u etimološkom smislu znači »Božija moć«. Kur’an također govori o meleku Mikailu, ne navodeći njegove funkcije. Čuvar Džehenema je Malik (doslovno: gospodar). Kur’an govori i o drugim melekima ne navodeći njihova imena niti atribute, ali oni svi izvršavaju naređenja Gospodara. Prema islamskom shvatanju, Džebrail, koga Kur’an naziva također Ruhul Emin, duh dostojan povjerenja, ima položaj iznad svih ostalih meleka. Po riječima Muhameda a. s. saznajemo da se ovaj melek, Džebrail, nije pojavljivao Božijem Poslaniku uvijek u istom obliku. U jednoj predaji koju prenosi Ibn Hanbel spominje se da se jednoga dana pred grupom ljudi Muhamedu a. s. pojavio neki nepoznat čovjek i postavio mu nekoliko pitanja – od kojih i neka koja smo spomenuli u ranijem tekstu, nakon čega je otišao ne ostavljajući za sobom nikakav trag. Više dana iza toga Pejgamber govori svojim drugovima: »Uvjeren sam da čovjek koji mi je onoga dana postavljao pitanja nije bio niko drugi nego Džebrail, koji je došao da vas pouči o vašoj vjeri. A ja ga nikad kao tada nisam tako kasno prepoznao«.

Način kako je objava dolazila može se dokučiti iz sljedećih izvještaja u kojima je sam Poslanik (ili njegovi sljedbenici) to opisao: »Ponekad mi objava dolazi kao udarci zvona – a to je za mene najteži doživljaj – a kada to prestane, duboko u svom sjećanju zadržavam urezano sve što je rečeno; a ponekad mi se melek pojavljuje u obliku ljudskog bića, govori mi i ja zapamtim što on kaže« (Buharija). Kod Hanbela isti izvještaj glasi: »Čujem zvučne udarce, a zatim tišina; nema slučaja objave kad se ne bojim da će me duša napustiti.« Njegovi ashabi iznose svoja zapažanja kao: »Kad god bi mu došla objava, obuzela bi ga neka vrsta nepokretnosti.« (Ibn Hanbel). Ili: »Kad god bi dolazila objava Božijem Poslaniku, bio bi u nekom posebnom stanju kao da je opijen«. (Ibn Sa’d). Ili: »Objava mu dođe jednog vrlo hladnog dana, a kada je to prošlo čelo Poslanikovo bilo je orošono graškama znoja« (Buharija). Ili: »Jednom kada je došao trenutak (objave), on je zaronio svoje lice (u odjeću?) i gle, lice Poslanika pocrvenje i on zahrka; uskoro to stanje prođe.« (Buharija). Ili: »Kad god bi došla objava, on je trpio i njegovo lice bi potamnjelo.« (Ibn Sa’d). Ili: »Kad bi mu došla objava čuli bismo u njegovoj blizini nešto kao zujanje pčela.« (Ibn Hanbel i Abu Nu’aim). Ili: »Poslanik je trpio veliki bol kad bi mu došla objava i običavao je da miče usnama.« (Buharija). Drugi izvještaji govore da bi tada on imao osjećaj velikog tereta pa kažu: »Vidio sam Poslanika kada mu je došla objava dok je bio na devi; deva poče da pjeni od bijesa i da se propinje tako da sam pomislio da će noge polomiti. Zapravo, deva bi ponekad sjela, a ponekad pokušavala tvrdoglavo da stoji, sa nogama ukočenim kao kolci, a to je trajalo sve dok nije prošlo stanje (objave) a znoj kao graške orosio njegovo čelo« (Ibn Sa’d). Ili: »Teret (Poslanika u trenutku objave) skoro da je polomio noge deve«. Zejd ibn Sabit prenosi svoje lično iskustvo iz nekog dana slijedećim riječima: »Njegova noga bila je na mom bedru i bila je tako teška da mi se činilo kao da će mi puknuti bedrena kost« (Buhari). U jednoj drugoj verziji ima ovaj dodatak: » … da se nije radilo o Božijem Poslaniku, vrisnuo bih i trgnuo svoju nogu«. Drugi izvještaji glase: »Objava mu je jednom došla dok je stajao na propovjedaonici u džamiji i on je ostao nepokretan«. (Ibn Hanbel). Ili: »Držao je komad mesa (za vrijeme objeda) kad mu je došla objava, a kad je to stanje prestalo, komad je još uvijek bio u njegovoj ruci« (Ibn Hanbel). U takvoj prilici Poslanik bi ponekad legao na leđa, a ponekad bi mu čak ukućani, iz poštovanja, pokrili lice platnom. Ipak, nikada nije gubio svijest niti samokontrolu. U početku svoje misije običavao je glasno ponavljati, u toku objave, ono što mu je objavljivano, ali uskoro, dok je još bio u Meki, napustio je ovu naviku istovremenog ponavljanja nego je ostajao miran do kraja stanja objave, a zatim bi saopštavao Božiju Objavu svome pisaru da je zapiše (kao što je rečeno u Kur’anu (75/16): »Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao.« I na drugom mjestu (20/114): »I ne žuri sa čitanjem Kur’ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi i reci: Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi.« A kada bi se Poslanik vratio u svoje normalno stanje, diktirao bi svojim pisarima dio Kur’ana koji je upravo bio primio da bi ga objavio muslimanima i umnožio primjerke. U svom El-Mab’as vel-magazi, Ibn Ishak kaže: »Kad god bi dio Kur’ana bio objavljen Božijem Poslaniku, on bi to prvo recitirao muškarcima, a zatim ženama.«

OBJAVLJENE KNJIGE

Pošto je Bog Gospodar zemlje i nebesa, čovjekova je dužnost da Mu bude poslušan, utoliko više što zbog Svoje samilosti Bog radi dobra ljudi šalje Svoje poslanike. Bog je upravljač i izvor svakog zakona, kako duhovnog tako i fizičkog. Mi smo upravo govorili o objavi i o saopštavanju Božije volje u odnosu na čovjeka. Objavljene Knjige predstavljaju zbirku i kodifikaciju tih objava.. Formula vjere koju je učio poslanik Muhamed a. s. govori o Knjigama a ne o Knjizi, što bi se u ovom posljednjem slučaju odnosilo jedino na Kur’an. Ta tolerancija i širina duha karakteristična je za njegovo učenje. Kur’an o tome govori na više mjesta. Na primjer (2/285): »…svako od njih (Muhamed a. s. i muslimani) vjerovao je u Boga i Njegove meleke i Njegove Knjige i Njegove poslanike (govoreći): Mi ne pravimo razlike između Njegovih poslanika«. Isto tako (35/24) »…nema ni jedne zajednice u koju nije došao Opominjač«. I također (10/78): »I zaista mi smo (o, Muhamede) prije tebe slali poslanike, ima ih o kojima smo ti govorili, a ima ih o kojima ti nismo govorili…« Kur’an navodi i priznaje Ibrahimove listove (Abrahamove), Musaov Tevrat (Mojsijevu Toru), Davudov Zebur (Davidove Psalme) i Isaov Indžil (Isusovo Evanđelje) kao knjige objavljene od Boga. Istina je da danas nema više traga o »Ibrahimovim listovima«. Poznata je tužna istorija Musaove Objave kako je više puta bila uništena od strane neznabožaca (Vavilonaca, Rimljana itd.). Što se tiče Isaa on nije imao vremena da rediguje ili diktira ono što je propovijedao. Njegovi učenici i njihovi nasljednici su sakupili njegova kazivanja i prenijeli ih potomstvu u velikom broju recenzija, od kojih se većina očuvala i smatra se apokrifima. Kako bilo da bilo, u okvir muslimanskog vjerovanja spada i dogma-šart da se vjeruje ne samo u Kur’an nego i u Objave koje su došle i ostalim pejgamberima. Glasnik islama nije govorio poimenice o Budi i o osnivačima brahmanizma. Prema tome muslimani nisu ovlašteni da kategorički govore o Božanskom porijeklu hinduskih Veda; ali oni ne mogu ni kategorički odbaciti mogućnost da su one zasnovane na Božanskoj objavi – kako to tvrde brahmani – i da su doživjeli sudbinu sličnu Musaovom Tevratu. To znači da ni Kina ni Grčka niti ma koja druga zemlja na svijetu nije isključena od mogućnosti da se u njoj pojavio Božiji poslanik i da su joj objavljene Božanske knjige.

BOŽIJI POSLANICI

Melek donosi Božansku vijest do odabranog čovjeka, a on ima zadatak da je saopšti svome narodu. Taj odabrani čovjek po muslimanskoj terminologiji naziva se: nebijj (odabranik), resul (glasnik), mursel (poslanik), bešir (najavljivač), nezir (opominjač), itd., a svi ti izrazi predstavljaju sinonime. Božiji poslanici su ljudi veoma pobožni, uzor najboljeg kako ličnog tako i društvenog ponašanja. Ne smatra se da su im obavezno potrebne mudžize (iako im to istorija skoro svima pripisuje), ali pejgamberi su kazivali da su te mudžize djelo Božije; njihovo učenje predstavlja jedini kriterij njihove istinitosti. Prema Kur’anu, ima izvjestan broj pejgambera koji su primili objavu Božanske knjige, dok ih opet ima i takvih koji nisu lično primili objavu knjige nego su slijedili objavu svojih prethodnika. Božiji poslanici nikada se nisu razlikovali po osnovnim istinama, kao što je jedinstvo Božije, zabrana loših djela i preporuka dobrih itd., ali poslanici se mogu razlikovati u pogledu pravila društvenog vladanja koja donose, ovisno o stupnju društvene evolucije koju je dostigao neki narod. Slanje poslanika jednih za drugima dokazuje da su ranije direktive povlačene i zamjenjivane drugima, barem što se tiče izvjesnih pravila, dok su druga zadržavana onakva kakva su, i po obliku i po sadržaju. Nekoliko poslanika imali su zadatak da proučavaju članove samo jedne »kuće« (plemena ili klana), samo jedne rase ili jednog područja; drugi su imali opsežnije misije, koje su obuhvatale čitavo čovječanstvo i za sva vremena. Ovaj kvalitet očevidno se odnosi na posljednjeg Božijeg poslanika. Kur’an je poimence spomenuo neke poslanike, kao Adema, Nuha, Ibrahima, Jakuba, Davuda, Musaa, Saliha, Huda, Isaa, Jahjaa i Muhameda a. s.. Ali Kur’an izričito izjavljuje da ih je bilo i drugih prije Muhameda a. s. i da je Muhamed a. s. završetak niza i posljednji Božiji poslanik.

ESHATOLOGIJA

Poslanik Muhamed a. s. tražio je također od svojih učenika da vjeruju u Sudnji dan. čovjek će biti oživljen nakon smrti i Bog će mu suditi za ono što je radio za vrijeme zemaljskog života, pa će ga nagraditi za dobra djela a kazniti za loša. Jednoga dana Ovaj svijet će biti srušen po naređenju Božijem, i nakon izvjesnog vremena, Onaj koji nas je stvorio prvi put, vratiće nas ponovo u život. Dženet-Raj kao nagrada i Džehenem-Pakao kao kazna predstavljaju simbolične nazive, čiji je zadatak da nam predstave na razumljiv način stanje koje se ne može izraziti pojmovima ovozemaljskog života. Kur’an (32/177) o tome govori na slijedeći način: »Niko ne zna koliko je radosti njima pripremljeno kao nagrada za njihova djela«. I također (9/72): »Vjernicima i vjernicama Bog je obećao bašče koje obiluju tekućim vodama – oni će tu vječno stanovati – i prijatne dvorove u rajskim baščama. Ali Božije zadovoljstvo daleko je veća nagrada i od samih rajskih bašči. To je veliki uspjeh.« Vidi se da je zadovoljstvo Božije našim djelima najveća nagrada. Na jednom drugom mjestu (10/26) Kur’an tvrdi: »Oni koji čine dobročinstva imat će dobročinstva, i više od toga.« Muslim et-Tirmizi i drugi stručnjaci za Hadis kazuju da je Poslanik imao običaj da se poziva na ovaj ajet kada bi govorio kako će nakon Raja pobožnima najveća i posljednja nagrada biti viđenje Boga. A što se tiče Dženeta o tome postoji čuvena izreka Poslanika Muhameda a. s.: »U Dženetu ima takvih stvari kakve nikada nisu niti viđene očima, ni čuvene ušima, niti zamišljene ljudskim umom«. A što se tiče onoga što je veće i od samog Dženeta Muslim i drugi saopštavaju Poslanikove riječi: »Kada oni koji to zaslužuju uđu u Dženet Bog će ih upitati: treba li vam još nešto što bih vam Ja mogao dati? Svako će se začuditi i neće znati šta da zaželi. Tada će sam Bog preuzeti inicijativu i skinuće Svoj veo, i ništa što je ranije dobiveno neće biti tako dragocjeno kao što je gledanje (i posmatranje) našega Gospodara«. To je ono, veli Muhamed a. s., na što aludira kur’anski ajet (10/26) »imat će dobročinstva i više od toga.« U jednoj drugoj verziji koju prenose Buharija i Muslim čitamo: »osim Njegova plašta veličanstvenosti (rida el kibrija) ništa neće odvajati Boga od pogleda ljudi«. Drugim riječima, mogućnost da se posmatra Bog predstavlja najvišu i istinsku nagradu vjerniku, a odnosi se na one koji su sposobni da shvate i ocijene apstraktne pojmove o onome svijetu. Čovjek se kreće prema Bogu, prema Beskonačnom, a na tom putu su Dženet i Džehenem samo usputne stanice. U svjetlosti takvog tumačenja, koje se bazira na autoritetu samoga Božijeg Poslanika, treba shvatiti sve ono što neprekidno opisuju Kur’an i Hadis za običnoga čovjeka, u pogledu Dženeta i njegovih radosti i Džehenema i njegovih strahota. Ti opisi koriste se nazivima predmeta koji nas okružuju na ovome svijetu: ima vrtova i potoka u Dženetu irna lijepih i mladih hurija, ima ćilima, raskošne odjeće, bisera, dragog kamenja, voća, piča i svega onoga što bi čovjek mogao da poželi. A u Džehenemu ima vatre, zmija, ključale vode i drugih mučenja; postoji također i ledeno odjeljenje, a ipak neće biti umiranja! Sve ovo lahko se razumije kada se pomisli da ogromnu većinu čovječanstva čine obični ljudi, skromnoga znanja i obrazovanosti; a Božija Objava mora biti razumljiva i običnom čovjeku. Neophodno je da se govori svakome prema njegovoj sposobnosti razumijevanja i prema njegovoj inteligenciji. Jednoga dana Muhamed a. s. je govorio svojim drugovima o Dženetu i njegovim radostima (među ostalim i o njegovim letećim prijestoljima). Jedan beduin se podiže i upita: »A da li će tamo biti i kamila?« Božiji poslanik se nasmiješi i ljubazno odgovori: »Biće svega što budemo željeli«. Kada Kur’an govori o Dženetu i Džehenemu to mu je sredstvo da uvjeri ljude da vode pravedan i čestit život i da !du putem istine. On ne pridaje nikakav značaj detaljima, ne tumači da li se tu radi o mjestima i o stanjima. To nas ne treba dalje interesovati.

Ne treba ni spominjati da je Dženet vječan. Kada čovjek u njega jednom uđe on iz njega neće više biti odstranjen ni iz kakvog razloga. Kur’an je potpuno kategoričan u tom pogledu (15/48). Jedni će u njega ući odmah, drugi će duže ili kraće vrijeme morati da borave u Džehenemu prije nego zasluže da uđu u Dženet. Ali, postavlja se pitanje da li je Džehenem vječan za nevjernike. U ovom pitanju mišljenja muslimanskih teologa se razlikuju, ali većina ih tvrdi na osnovu izvjesnih kur’anskih ajeta (4/38 i 4/116), da će Bog – ako to hoće – oprostiti sve grijehe i prekršaje izuzev nevjerovanja u Boga, i da je kazna za ovaj posljednji grijeh vječita. Drugi opet teolozi misle da će i kazna za nevjerovanje moći da se završi jednoga dana bezgraničnom milošću Božjom. I oni svoja shvatanja baziraju na nekim kur’anskim ajetima (na pr. 39/35, 111/107). Mi nemamo potrebe da nastavljamo tu diskusiju. Nadajmo se u milost Gospodara.

PREDODREĐENJE I SLOBODA VOLJE

U svome izlaganju vjere, Poslanik Muhamed a. s. tražio je napokon da se vjeruje u predodređenje (predestinaciju – kader) svega, i dobra i zla, od strane Boga. Da li to znači da je sve predodređeno za čovjeka, ili pak ta tvrdnja znači samo to da je Bog Onaj koji presuđuje da li je neko djelo dobro ili zlo? Drugim riječima, ništa nije dobro niti loše samo po sebi, nego je to samo zbog toga što ga Bog smatra takvim. Čovjekova je jedina dužnost da se striktno pridržava te odredbe. Istinu govoreći, tu postoji dilema za teologa. Ako on iz-javljuje da je čovjek odgovoran za svoja djela, to neće biti u skladu sa predodređenjem njegovih djela. Isto tako, ako on tvrdi da čovjek slobodno vrši svoja djela, nameće se zaključak da Bog nema moći nad onim što će čovjek učiniti, pa čak ni da ne zna što će on činiti. U protivnom, ako su sva čovjekova djela predodređena, kako ga smatrati odgovornim za ta djela? Oba rješenja su jednako teško prihvatljiva. Hoćemo da Bogu pripišemo ne samo pravednost, nego i svemoć i sveznanje. Poslanik Muhamed a. s. ismijava tu diskusiju koja ne može imati izlaza, i on je izričito zabranio svojim učenicima da na nju traće vrijeme, dodajući: »narodi koji su vam prethodili zalutali su zbog te diskusije«. On uz svo poštovanje Boga priznaje i Njegovu osobinu svemoći-sveznanja, ali istovremeno tvrdi da će čovjek biti odgovoran za svoja djela. On neće da povezuje jedno sa drugim. U neku ruku on tu diskusiju smatra isto onako besciljnom kao što je i rasprava da li je starija kokoš ili jaje.

Osim toga, dobro i zlo samo su relativni pojmovi. Vuk lovi zeca da se nahrani. Ono što je dobro (održanje) za jednoga, zlo je (smrt) za drugoga. Zato ono što nam se desi kao zlo, zlo je samo zato što ga naša priroda takvim naziva. Eto, upravo iz toga razloga je potrebno da Bog odredi za koga neki akt treba da predstavlja dobro, a za koga zlo. Osim toga, ne treba zaboraviti da je pojam »odgovornosti« ovozemaljski, dok »Božije nagrade i kazne« pripadaju onozemaljskim stvarima. Mi smo zbunjeni samo kada te dvije kategorije postavljamo u isti red. Činiti to predstavlja zabludu, ništa više. Podsjetimo još da to dvostruko vjerovanje u svemoć Božiju i u punu ličnu odgovornost čovjeka podstiče muslimana na djelovanje, kao što mu i daje snagu da podnese lahko neizbježnu nesreću. Daleko od toga da ga čini nepokretnim, ono ga naprotiv podstiče na dinamizam. Da bismo to dokazali, potrebno je samo da podsjetimo na junačka djela prvih muslimana koji su, bolje nego iko, primjenjivali u život Muhamedovo a. s. učenje o tom pitanju.

ZAKLJUČAK

Evo praktično potpunog rezimea svega onoga u što musliman treba da vjeruje. Formula izjave o vjerskoj pripadnosti to daje u divno sažetom obliku: »Nema boga osim Allaha, a Muhamed a. s. je Njegov rob i Njegov Poslanik«. To će nam pomoći da podsjetimo da je islam ne samo vjera, nego također i način života, moralnog kao i fizičkog. Islam je ustvari potpun zakonik čiji je zadatak da reguliše ljudski život.

 

Poglavlje iz knjige,Uvod u Islam