Iskreno i draga srca Allahu dž.š. zajam dati

Autor: Ishak Alešević

Draga i mnogo poštovana braćo !  U današnjoj hutbi, u ovom kako Poslanik alejhiselam kaže “ povećanom i najboljem danu u sedmici, danu vjerničkog skupa”, danu nasihata, kratko ćemo se osvrnuti na temu davanja u ime Allaha, koju smo naslovili sa iskreno i draga srca allahu zajam dati

“Ko će Allahu drage volje zajam dati, da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio.”  Kur’an, El-Hadid / Gvožđe, ajet 11.

Čuvši iz usta Poslanika a.s. riječi ovog ajeta Ebu Dahdal sav uzbuđen upita Allahovog Poslanika saws: “Je li to Allah od nas traži zajam?” “Da, o Ebu Dahdal!” reče Poslanik a.s., a on će na ovo:”Daj mi svoju ruku Allahov Poslaniče a.s.” i pošto Poslanik pruži svoju ruku Ebu Dahdal položi svoju ruku u njegovu i svečano reče: “Evo, ja mome Gospodaru, kao zajam dajem svoj palmovik!” A to bijaše prelijepa plantaža palmi sa više od 600 stabala o čemu je obavijestio i svoju ženu zovnuvši je i rekavši joj: “Svoj palmovik darovao sam za jednu palmu u Džennetu!” Na ovo mu plemenita supruga odgovori: “O, Ebu Dahdal! Danas si imao uspješnu trgovinu!”, i potom ona sa djecom napusti palmovik u kojem su kao porodica živjeli.  (Prema: Tefsir Ibn Kesir)

U nama, koji smo, ovo upravo čuli porađaju se pitanja prvenstveno ove vrste: “Zašto je on svoj ogromne vrijednosti palmovik, bez razmišljanja, u jednom trenutku dao, a on mu je izvor opskrbe od koje preživljava? Od čega će on i porodica poslije nastaviti živjeti?!” Edu Dahdala, ovakva pitanja zaista nisu mučila. Bilo je i njemu i porodici njegovoj važno da je Gospodar sa njime i porodicom njegovom zadovoljan. Ali, on je bio radin, čestit i prije svega on i njegova porodica iskreno i draga srca bili su predani Allahu džellešanuhu i nimalo se nisu bojali za život i nafaku, i još osim ovoga, malo poslije, Ebu Dahdal je, junački boreći se, preselio kao šehid Uhuda.

Bilo je to zaista vrijeme najboljih, onih koji su živjeli po Kur’anskoj maksimi “semi’na ve e’atana!” – “Čusmo i pokoravamo se!” Zašto, mi danas, nama o ovoj temi govorimo? Na ovo nas je ponukalo najmanje dvoje: Prvo, to da je Poslanik a.s., a naš uzor, bio poznat kao najdarežljiviji čovjek, a tokom ramazana, kada je neprestano bio u društvu sa Kur’anom i Džibrili-Eminom, on je bio još darežljiviji. “Bio je darežljiviji od vjetra koji kišu donosi” kako to prenosi Ibn Abbas, a bilježi Buhari; i drugo, već dugo, među nama istaknuta je slabost i naš grijeh koji rađa i umnaža druge grijehove, a taj je pretjerana vezanost uz blaga ovoga svijeta i posebno novac!?, upravo kao da nam ovo nije dato tek na kratku i privremenu uslugu nego kao da je u pitanju vječnost. Poznato nam je da je novac jedna naročita vrsta robe kojom se mogu priskrbiti druge robe i usluge. On je obračunska jedinica, mjera koja u sebi ima pohranjenu vrijednost. Novcem kao sredstvom čovjek ostvaruje materijalne i nematerijalne potrebe rješavajući neophodno, a onda kada je novca nešto više on ispunjava i naše želje i naše snove. Međutim, nikada se dopustiti ne smije da ta ljubav spram novca nadiđe mjeru platežnog sredstva, jer kada novac postane sam sebi cilj i svrha, tada nastaju veliki problemi sa nesagledivo ružnim posljedicama.

U čovjeku počinje da slabi čovjekoljubivost a nasuprot njoj jačaju zgrtalačka strast i potrošački mentalitet koji se odlikuju po tome što se neprestano i sve više zahtijeva rada, da bi se priskrbilo više i više, a s njime materijalnoga koje se kupuje, gomila, sebi i za sebe, potom se to isto odstranjuje od sebe, baca i ponovno u krugu: rad, novac, trošenje. Rad prestaje biti užitak on postaje pomama za radom jer u suštini to je pomama za novcem za kojim žudimo, a uz to, u istoj mjeri jačaju škrtost i sebičnost. Nastaje jedna nova filozofija novca koji se dovodi do veoma visokog nivoa, kod mnogih on postaje fetiš, idol preko kojeg čovjek ispunjava svoje želje i svoje snove kojih je sve više, a dušu svoju osiromašuje a da toga nije svjestan.

Evo, vidite braćo moja, ja podižem i pokazujem vam ovu novčanicu označenu kao vrijednost pedest jedinica dinara, marki, eura, dolara. Pod predpostavkom da svi mi ovdje u džamiji novac trošimo na dozvoljeno, mi ćemo sa ovom novčanicom podmiriti moguće potrebu svoga stomaka, ili odjenuti se, eventualno obući. Učinit ćemo to onako kako i sam Poslanik a.s. veli pa kaže:”Ti od ovoga svijeta imaš samo ono što pojedeš i to prođe kroz tebe. Ili ono što obučeš pa to pohabaš. To pripada tebi!” Ovu novčanicu kada upotrijebimo kao trošenje na sebe, svoju porodicu, prijatelje, to je označeno kao sevab – dobro djelo i sadaka koje Allah voli i koje On nagrađuje i to je bez sumnje plemenito i kod Allaha cijenjeno. Ali tu, sa ovim zadovoljenim potrebama i Allahovom nagradom okončava ova novčanica, halalom stečena i zarađena, svoj put.

Međutim, mi ovoj novčanici možemo udahnuti novi život. Možemo produžiti njeno trajanje, promijeniti njen oblik i pretvoriti je u neprekidno-obnavljajuću vrijednost koja nam neprekidno donosi dobit, a to je kada ti “dadneš od sebe trajnu sadaku, što vječito traje!” s kojim riječima Allahov Poslanik a.s. završava ovaj hadis. (Buhari)

Šta mi skretanjem pažnje na ovo želimo postići? To je prvenstveno podsjećanje i podsticanje na davanje u ime Allaha. Sadaka nije prosto milostinja, milodar. Ona je nešto više. Sadaka u svom etimološkom značenju označava: ono što je odista pravo, istinski dobar čin, istinito, iskreno, potvrda i dokaz. Poslanik a.s. veli: “Sadaka je dokaz!” Njome, mi zaista, dokazujemo da smo odlučni i do kraja istrajni na putu islama. Sadakom kojom iz imetka izdvajamo iskreno i nesebično mi pomažemo drugome, zajednici, društvu, ali i pomažemo i samima sebi jer lomimo okove materijalizacije koja nas stišće, zatvara i veže jedino za zemlju i sve što je na njoj. Svaki put kada mi vjernici, vidimo nekoga da troši na putu Allahovom, u nama se javlja osjećaj pozitivne, pohvalne zavisti sa upitom: “Zašto i ja nisam poput ovoga brata, poput ove sestre?” i to pogotovo kod onih koji također imaju, a još nisu dosegli tako veliki stupanj u svojoj vjeri da se velikodušno odriču od onoga što im je drago u ime viših potreba i ciljeva.

Navika davanja, to nikako nije lahak put. To se postiže neprekidnom vezom sa Kur’anom i Sunnetom, stalnim podsticanjem na davanje, odgojem i vježbom davanja kroz cio život, već od ranog djetinjstva. Muhammed a.s. je značajno povišenim glasom podsjećao na opasnost od podpadanja pod ropstvo imetka i užitaka govoreći:”Propao je rob dirhema! Propao je rob dinara! Propao je rob kadife i crnoprubljenih ogrtača! Propao je rob žene!…” (Buharija) Poslanik a.s. neprekidno ističe to “rob” kao oznaku za one koji su potpali ne više pod utjecaj nego pod vlast i robuju drugome sem Allahu!? Eto, zato su oni propali!

Ebu Zerra r.a. Allahov Poslanik ovako je posavjetovao: “O, Ebu Zerre, dobro upravljaj lađom kojom ploviš jer more je veoma duboko! I opskrbi se dobro sa svim onim što ti je potrebno za put, jer ovaj put je dalek!”(El-Makdisi)

Mi smo putnici na dalekom putovanju, u lađi na debelom moru. Kurs njenog kretanja je susret sa Allahom i odgovornost pred Njim na drugome svijetu, na Ahiretu za koji moramo biti dobro pripremljeni, dobro opskrbljeni. Naša ramazanska opskrba osim zikra, namaza, posta, učenja Kur’ana i dova, tiče se i naših izdvajanja za vakuf, za zekat, za sadekatul-fitr, za učešće naše u akciji pomoći stipendiranja potrebnih đaka i studenata. Sve ovo unesimo u našu lađu spasa, budimo uspješni moreplovci, sačuvajmo dragocjeni teret lađe i bogato opskrbljeni uplovimo u luku vječnosti, u milost Allahovu džellešanuhu! Amin!