Novi svjetski poredak i islamski svijet

Autor: Dr. Murad W. Hofmann

Draga braćo i sestre u islamu,

Veliko mi je zadovoljstvo što sam ponovo u Sarajevu. Prvi put sam ovdje došao iz Beograda prije 25 godina kao zamjenik šefa misije njemačke ambasade kako bih prisustvovao na sahrani tadašnjeg jugoslovenskog premijera Džemala Bijedića.

U to vrijeme Sarajevo, pod komunističkom vlasti, jedva da je bilo prepoznatljivo kao muslimanska sredina. Danas, nakon što je tako mnogo propatilo, ono je ponovo centar najvažnijeg muslimanskog ummeta u Evropi i dokazuje da islam nije strano tijelo na Starom kontinentu.

Molim Svevišnjeg Allaha da Džennetom nagradi sve one koji su žrtvovali živote, izgubili svoje najmilije ili imetak odupirući se onome što su Srbi nazvali „etničkim čišćenjem“, a što je u stvarnosti bila moderna verzija muslimanskog holokausta. Uvijek sam smatrao da takozvani civilizirani svijet nikada ne bi tolerisao srpsko-hrvatske zločine toliko dugo da su agresori bili muslimani a žrtve kršćani. Ta opaska vodi nas u pravcu do naše teme. 

Dva izazova 

Prihvatio sam da govorim o odnosu islamskog svijeta prema „novom svjetskom poretku“ iako nisam uvjeren da postoji nešto što bismo mogli nazvati novim svjetskim redom. Jer, ono što vidimo prije se može nazvati novim svjetskim neredom ili novom svjetskom hegemonijom jedne supersile. Ne dozvolimo, dakle, da nas zbune apstraktni koncepti i osvrnimo se na stvarnost kakva jeste a koju karakteriziraju dva glavna fenomena: američki imperijalizam i globalizacija. 

Novi imperijalizam 

Hladnoratovska podjela svijeta je iza nas. A ona je svijet dijelila na: slobodni i kapitalistički. Prvi svijet, totalitarni i socijalistički, drugi svijet i treći svijet – ukliješten izmedu prva dva. Današnja slika bitno je drugačija.

Bivše sovjetske supersile više nema. To ne znači da su totalitarizam i socijalistička praksa potpuno iščezli. Naprotiv, sama Rusija i mnoge neovisne, postsovjetske centralnoazijske republike još se bore sa prošlošću i često su demokratske i kapitalističke po formi više nego po suštini.

S druge strane bivše sovjetske republike na Baltiku i u istočnoj Evropi brzim korakom sustižu Evropu. Ipak, Evropska unija, uprkos svojim industrijskim potencijalima i ljudstvu, još ni izdaleka ne predstvalja novu supersilu s obzirom na njene unutrašnje podjele duž etničkih i religijskih linija. Ni druga dva centra zadivljujućeg ekonomskog rasta – Istočna Azija, uključujući i Kinu, i Južna Azija, uglavnom Indija – (još) nemaju kvalitete supersila. To znači da zbog odsustva drugih, Sjedinjene Države ostaju jedna i jedina savremena supersila što je situacija koju svijet nije vidio još od pada Rimske imperije u antičko doba.

Važnije od toga je da se mnogim Amerikancima vrlo brzo svidjela ta ideja. Oni čak pokušavaju učiniti vječnom svoju nadmoć održavanjem snaga dovoljno jakih da se istovremeno suprotstave mogućem neprijatelju bez obzira ko to bio. Tako su se SAD, čak i prije Buša mlađeg, našle na putu u svoju drugu imperijalističku fazu. (Prva je bila u vrijeme Tedija Ruzvelta prije sto godina).

Tragični dogadaji od 11. septembra 2001. ubrzali su i značajno osnažili taj proces, u nekim slučajevima do tačke paranoje. Ako poznajete ili ste redovno posjećivali SAD u posljednjih pedeset godina, kao što sam ja, bit ćete zapanjeni. Jer po mnogim stavovima vi više ne možete prepoznati tu zemlju.

Da li biste ikada povjerovali da će Amerikanci biti ponosni što su smrvili najsiromašniji narod na Zemlji i to dalekometnim oružjem i masovnim bombardovanjem s velike udaljenosti? Zar više nema osjećaja za fer borbu?

Da li biste ikada povjerovali da Amerika može otvoriti svoj vlastiti gulag sistem zlostavljajući ratne zarobljenike na način na koji to čini u Guantanamo zalivu, tretirajući ih neinsanski, izolovano od svijeta i izvan američke jurisdikcije?

Da li biste mogli pretpostaviti da će osnovne slobode i principi vladavine prava u Americi biti potrti s istom lahkoćom kao i u slučaju japanskih Amerikanaca tokom Drugog svjetskog rata i američkih socijalista tokom McCarthyjeve ere. Na bazi nedavno donesenog famoznog Patriot Acta, Amerika više nije sigurna za muslimane. Ono što je posebno opasno je pravo da ljudi budu predmet pretresa bez posebnog razloga. Pretresi su dozvoljeni bez konkretne sumnje, u nadi da će se pronaći dokazi koji će retroaktivno legitimirati kršenje privatnosti.

Gore od toga, muslimani se više ne smatraju nevinim dok se ne dokaže da su krivi. Teret dokaza o nevinosti sada je, čini se, na njima, čak i ako su se dosada pridržavali zakona oni i dalje mogu biti pod sumnjom, jer: ne postoji li mogućnost da su ti ljudi bez kriminalne prošlosti članovi teorističke „mirujuće ćelije“?

Da li biste ikada očekivali da SAD, od svih nacija na svijetu, torpediraju medunarodno pravo koje se, hvala Allahu, polahko i bolno razvijalo tokom zadnja četiri stoljeća? To naše cijenjeno međunarodno pravo zabranjuje svaku agresiju makar se ona zvala i „preventivni rat“. Preventivni napad dozvoljen je samo u slučaju bliske opasnosti, tj. kada se napad očekuje svakoga časa. U slučaju Iraka ne postoji takvo opravdanje. Zato napad na Irak jasno treba prethodno odobrenje Vijeća sigurnosti UN. Tvrditi da SAD – bez obzira na sve – mogu tražiti „promjenu režima“, tj. međunarodno miješanje u unutrašnje stvari druge zemlje jeste pokušaj rušenja zaštite koju međunarodno pravo pokušava garantirati malim državama u odnosu na velike.

Da li ste ikada čuli za zemlju koja je bila napadnuta zbog toga što nije uspjela dokazati da ne posjeduje odredeno oružje? Zar su suprotni dokazi gotovo nemogući? A, što se tiče tzv. dokaza koje nude obavještajne službe, nisu li se takvi dokazi pokazali fatalno pogrešnim i u Beogradu i u Bagdadu tokom Prvog zalivskog rata?

Da se razumijemo, ja nemam nikakve simpatije za okrutni fašistički režim Sadama Husejna. Ja znam za njegovu prljavu prošlost korištenja hemijskog oružja. Ali, kao pravnik, ja sam jako zabrinut kršenjima međunarodnog prava, neovisno odakle takve porijetnje dolazile, od predsjednika Buša ili kancelara Šredera.

To je prvi fenomen s kojim se suočavamo. Istina, predsjednik Buš i njegovi saradnici tvrde da oni ne vode krstaški rat protiv islama. Možda i jeste tako!? Pred očima ljudi kao što su zamjenik ministra odbrane Volfović i Ričard Perl možda to nije uništenje islama već zaštita interesa Izraela. Ali, mala je to utjeha ako se i dalje uglavnom muslimani dovode u vezu, ili čak identificiraju s terorizmom. Kako, kao predsjednik Buš ili britanski premijer, možete tvrditi da cijenite islam kao religiju kada istovremeno muslimane izjednačavate s teroristima? Nemojmo sami sebe lagati. Napad na Svjetski trgovački centar dao je element stvarnosti Hantingtonovoj, inače sumnjivoj teoriji o sukobu civilizacija između Zapada i ostatka svijeta.

Pogledajmo samo nove koalicije koje Sjedinjene Države formiraju samo na osnovu toga što je neko na „pravoj strani“ u američkom „ratu protiv terorizma“. Ništa drugo izgleda nije važno. Muslimanski borci za slobodu su etiketirani kao „teroristi“ od strane Putina i on je zato najbolji Vašingtonov prijatelj. Muslimani u Alžiru, u gerilskom otporu suprotstavljaju se bezbožnoj vojnoj hunti, automatski su alžirski generali najbolji prijatelji Vašingtona. Isti mehanizam na američki nišan stavlja borce za slobodu u Palestini i Kašmiru. Nisu li Indija i Izrael bezrezervni američki partneri u „ratu protiv terorizma“ -kao da državni terorizam nije terorizam? 

Globalizacija 

Drugi fenomen s kojim se susreće muslimanski svijet je globalizacija. Globalizacija ili mundijalizacija, kako je nazivaju Francuzi, u suštini je ekonomsko-tehnološki proces kome je svijet bio svjedok od svojih početaka: viša tehnologija i kvalitetniji i jeftiniji proizvodi uvijek su osvajali nove teritorije s istom predvidivošću s kojom voda teče nizbrdo. Zato je pogrešno tražiti neki viši plan ili urotu iza tog fenomena. Da je Bil Gejts kojim slučajem Arap, internet bi vjerovatno kolonizirao SAD s Bliskog istoka.

Ipak, globalizacija nije samo ekonomska i tehnološka jer i proizvodi i industrijski procesi također prenose ideologije. To je zaista nešto novo. Kada je islamsko-arapski svijet bio centar općeg napretka, tj. izmedu 800. i 1300. godine, dok su matematika, optika, hemija, poljoprivreda, pa i poezija i islamska filozofija putovale iz muslimanskog svijeta u Evropu, s njima nije bio prenošen islam. Sasvim tipično, Kur´an nije bio preveden na jezik Zapada – latinski – do 1141. god. u Toledu.

Zašto je danas sve drugačije? Razlika se nalazi u činjenici što su u srednjem vijeku oba svijeta: Orijent i Okcident, bili religiozni. Svi su vjerovali u Boga, Njegove meleke, poslanike, objave, Džennet i Džehennem. Do doba prosvjetiteljstva, Okcident i Orijent bili su suprotstavljeni, ali vrlo slični. Današnji problem je što vodeća civilizacija nema duhovnosti, što je potpuno materijalizirana, potrošačka, de facto agnostička, ako ne i potpuno ateistička. To se jasno očituje kroz svaki TV-program, kroz način života i kod vrijednosti koji globalizacija prenosi i čak nameće.

Ukratko, globalizacija djeluje kao neokolonijalizacija, s tim što njen uticaj ide dalje nego što je uticaj kolonijalizma ikada otišao. Danas je cijeli identitet muslimana pod opsadom. 

Muslimanski odgovor 

Kako da se muslimanski svijet postavi spram ta dva me+unarodna fenomena: imperijalizma i globalizacije? Kako da reaguje? Kako da zaštiti svoje lice i svoju vjeru, imajući u vidu masivni napad ovosvjetskoga i nevjere?

Što se američkog imperijalizma tiče, moramo biti strpljivi – kao što svaki musliman i treba biti – i suzdržati se od optuživanja cijelog američkog naroda za ono što njegova vlada u patriotoskom zanosu čini svijetu u ovom trenutku kroz svoj unilateralizam. Istina, SAD nikada nisu analizirale uzroke napada od 11. septembra 2001. godine. Najvjerovatnije zato što bi takva analiza morala biti fokusirana na Izrael. Tako većina Amerikanaca još uvijek ne razumije da ako žele sigurnost i slobodu onda moraju promovirati pravdu. Jer iza većine „terorista“ naći ćete historiju nepravde u tako velikom obimu koji vodi samo u beznađe.

Ja ipak vjerujem da će američki narod, prije ili kasnije, dozvoliti da se klatno vrati iz sadašnjeg ekstremnog položaja i da će ponovo stati u odbranu demokratskih sloboda, za sve pa i za muslimane.

Istovremeno, muslimanske zernlje moraju prestati biti pasivne i totalno podijeljene. Zar se muslimanske vlade danas nisu sklonile u zavjetrinu, ostavljajući Nijemcima i Francuzima da se odupru onome što nekima liči na ratnohuškački diskurs?

Kako to da su se Evropljani uspjeli ujediniti, korak po korak dok oko pedeset muslimanskih zemalja nalaze da je nemoguće ujediniti njihove resurse? Je li to zbog toga što smo sunnije, ši’ije, zejdije ‚ibadije, hanbelije, šafije, hanefije, malikije ili sufije? Ili je to možda zato što u muslimanskom svijetu nema dovoljno demokratije, te zato ni civilnog društva, ni privatne inicijative? Ili zato što muslimanska društva u svojoj muško-šovinističkoj zabludi zanemaruju potencijal polovine svoje populacije, tj. različite talente svojih žena? Ili možda zato što smo zaboravili da se Allah, dž.š, objavio ne jednom, već dva puta: jednom u Svojoj knjizi a drugi put kroz Svoje stvaranje – pa su onda muslimani stoljećima zanemarivali prirodne znanosti i posvetili se samo hadisu, siri, tefsiru i fikhu?

Istina je da su svi ti faktori – doktrinarni, politički, civilizacijski i obrazovni – uzroci naše slabosti. Ako ih ne izmijenimo, u opasnosti smo da sami sebe marginaliziramo. Staljin je zbijao šale na račun Vatikana pitajući: „Koliko papa ima divizija?“ Džordž Buš ili ljudi poput Ramsfelda i Čejnija mogli bi postaviti ista pitanja kada se bave muslimanskim svijetom. Zaista, postoje vremena kada samo moralna snaga nije dovoljna.

Mi smo također hendikepirani posebnom muslimanskom navikom da branimo svoju braća i kada su upravu i kad griješe. To je častan stav. Međutim, ako smo osumnjičeni da makar i potajno imamo simpatije za velike zločine koje su počinili muslimani, onda se ne smijemo žaliti što nas diskriminiraju. Može se razumjeti da smo milostivi prema grešnicima, ali ne i prema grijehu. Tamo gdje muslimani počine zločin, nazovimo to zločinom. 

Stav prema globalizaciji 

Što se globalizacije tiče, mi također imamo više opcija. Jedna je da koristimo Internet za širenje islama. To se već dešava u Evropi i SAD i pokazuje da globalizacija nije jednosmjerna ulica. Dakle, hajde da umjesto objekata postanemo subjekti i informacionu tehnologiju učinimo instrumentom da’ve.

Drugo, proizvodi globalizacije, kao što su kompjuter, TV, CD, DVD i brojne vrste mobitela, tehnologije su čija se upotreba i proizvodnja daju naučiti. Kada je izumljen telefon, muževi su se bojali za moral svojih gospođa. Isto je bilo i kada je Henri Ford proizveo prvo vozilo za masovnu upotrebu, model T. U stvarnosti, istinska muslimanska familija će dominirati svim tim stvarčicama za transport i komunikacije ne dozvolivši da dođe pod njihovu dominaciju. To nije lahko, ali je moguće.

Svakako, danas otac više ne može zaštititi svoju djecu, posebno svoje kćerke, fizički sprečavajući njihov kontakt s modernim svijetom. U najmanju ruku, radio je svima dostupan a i mobitel je već uvezan s Internetom. U tim okolnostima, najbolje što očevi i majke mogu učiniti je imunizacija djece protiv modernih opasnosti, ne silom već ubjeđivanjem.

Da navedem konkretan primjer, dokle god moramno slati svoju djecu u školu, makar one bile i privatne elitne škole, ona će doći u dodir s ovisnim i često smrtonosnim drogama. Zbog toga naša prevencija mora biti usmjerena na to da ih upozoravamo na takvu mogućnost. Sa svojom djecom moramo pronaći način za razgovor i usmjeriti ih kako bi mogli ušutkati i otjerati ponuđače bilo tzv. lahkih, bilo teških droga.

Nemojmo paničiti. Uostalom, globalizacija dosada nije promijenila engleštinu Britanca, njihov specifični humor, ono što vole ili ne vole, način kako se šišaju ili hrane. Isto tako je i za francusku i njemačku kulturu. Sve što te dvije nacije čini različitim još uvijek je tu uprkos globalizaciji. Da, dešava se nešto što bismo mogli nazvati mekdonaldizacijom. Ali ona ne ide dalje od sendviča, frapea, doner-ćevapa i kuskusa.

Dalje, mi se neželjenoj uniformnosti možemo oduprijeti reagujući ne apologetski već proaktivno. Hajde da budemo nametljivi umjesto da se branimo. Muslimanski svijet se uostalom suočava sa zapadnom civlizacijom koja i sama ima velike probleme. Vi znate simptome: dječija pornografija i zloupotreba djece čak i od strane svećenika, promoviranje homoseksualnih i lezbijskih veza, široko rasprostranjeni abortus, maloljetnička delikvencija koja obično završi vatrenim obračunima u školama, strukturalna ovisnost: od nikotina, do alkohola, marihuane i ekstazija, raspad familije, ekstremni, poluautistički individualizam, gotovo potpuno odsustvo duhovnosti…

U vezi s tim i mnogim drugim pitanjima upravo islam je lijek koji može osigurati opstanak moralno posrnule zapadne civlizacije. Američki muslimani su toga svjesni. Oni su, i na vlastito iznenađenje, shvatili da su gotovo jedina grupa u Americi koja još uvijek brani i njeguje sistem vrijednosti koji su u američki ustav ugradili utemeljitelji te velike nacije. To američke muslimane ne čini posljednjim mohikancima, već posljednjim istinski konzervativnim američkim građanima.

Ako to shvatimo mi ćemo, sasvim prirodno, reagovati pozitivno jer znamo da mi ne tražimo samo da nas se toleriše. Ne, mi Zapadu nudimo neke stvari koje on očajnički treba: moralnost ukotvljenu ne u ljudskim ugovorima već u božanskom pravu i transcendentalnim vezama bez kojih nijedna kultura nije dugo poživjela.

Kao što odnos dvije osobe ovisi o stavovima i akcijama obje strane, tako je i s odnosom muslimanskog svijeta prema ostatku svijeta. Zato, nemojmo se ponašati kao narod koji ima nešto kriti ili nije siguran u sebe, već se ponašajmo kao velikodušan narod koji ima šta dati i koji je ponosan na to! To će svijet učiniti boljim a možda će i SAD još jednom razmisliti o mudrosti svoje vanjske politike spram muslimanskog svijeta generalno, i spram Palestine posebno.

Braćo i sestre, ako budemo samo čekali, bit ćemo sigurno pregaženi!

(Predavanje održano na tribini Ilmijje BiH «Ummet danas» 03. 02. 2003. u Sarajevu)

Go back

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije