ODGOJ (DJECE I ODRASLIH)

Autor: Sulejman Bugari

Gospodar i Stvoritelj svega dao je čovjeku nepromjenljiv zakon, norme i principe. Ako ih se čovjek bude držao, doći će do sreće već pri prvom koraku. Ali je važno da taj korak bude potpuno iskren, oslobođen bilo kakvog interesa.

U školi Božijeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., ashabi, njegovi prijatelji, i sahabijke učili su zajedno s njim kako da se međusobno upoznaju. Prvo kako da se upoznaju sa sobom, pa onda i sa drugim. Učili su kako da vole i poštuju, kako da pomažu i kako da olakšavaju drugima. Učili su da budu širokogrudni, da pokrivaju ljudske mahane, učili su da razumijevaju slabosti jedni drugih, a pogotovo da praštaju, da prelaze preko grešaka i slabosti ljudi. A najviše su vodili računa o tome da ne donose sud o ljudima na osnovu onoga što vide. Pazili su da u srce ne smjeste zlobu prema bilo kome. Na tom putu oni su stavljali na raspolaganje sve svoje što su imali. Oni su zaista radili za dobrobit zajednice.

Zbog toga se, braćo i sestre, njihov ugled, njihova imena, njihovi životi i rodbina i dan-danas spominju. I dan-danas crpimo pravila iz njihovih života. Znamo dobro da islam mnogo vodi računa o znanju i nauci i da bez nauke čovjek ne može napredovati. Nauka je farz, stroga dužnost svakom čovjeku, svakom muslimanu i muslimanki. Slijedeći tu poruku, slijedeći, dakle, imperative o nauci navedene u Kur’anu i hadisima, krenuli smo, evo, tim putem.

I zaista, mi učimo i studiramo, ne bismo li shvatili svoju ulogu. Ali šta nam se, zapravo, dešava? Dakle, mi učimo da čitamo, da pišemo, da crtamo, da pjevamo, da računamo, učimo da glumimo, a učimo i da govorimo, da budemo dobri oratori, učimo i da štogod proučimo u životu, ako nam šta zatreba, a učimo isto tako da projektiramo, da slikamo, da dizajne pravimo i da ne nabrajam šta sve učimo, kakve sve oblasti nauke danas imaju. Sve je to lijepo i krasno sve to skupa se zove – obrazovanje. Tako i treba, ljudi se moraju obrazovati! S druge strane, moramo priznati da smo u velikoj potrebi za odgojem.

U jednoj zemlji postojalo je ministarstvo koje se zvalo ministarstvo kulture, odgoja i obrazovanja – to mu je bio službeni naziv. Na jednoj sjednici došao je prijedlog da se iz naziva izbaci riječ odgoj, dakle da se zove ministarstvo kulture i obrazovanja, bez ono odgoja. Debate za i protiv tog prijedloga su podugo potrajale. Nakono povuci-potegni, mudri među njima reče: «Ma neka, nek‘ promijene, pusti, neka izbace tu riječ. Šta će nam odgoj na papiru kada ga u kolektivu nemamo». I stvarno, na kraju su tu riječ i izbacili, tako da nema odgoja u školama i institucijama. Možda na papiru ponegdje i postoji, ali u stvarnosti rezultate odgajanja nekako slabo vidimo. Učenjak Sufjan ef-Fevri rekao je slijedeće: «Naučio sam svo znanje ondašnje za šest godina, a za odgoj mi je trebalo trideset godina». Pazite, trideset godina mu je trebalo za odgoj!

A velikan Abdullah ibn Mubarek, koji je i dan-danas uzor onima koji istinski teže lijepom odgoju, izrekao je ove važne riječi: «Onaj ko je nemaran prema odgoju, prema pročišćenju duše, unutrašnjosti svoje, bit će kažnjen da ne radi, da nema snage da radi ono što je Božiji Poslanik radio; a onaj ko bude nemaran prema praksi Božijeg Poslanika, on će biti kažnjen da uopće neće osjećati potrebu da obavlja namaz, stub vjere sa kojeg duša se konektuje na izvor; a onaj ko bude nemaran prema tome, on će biti kažnjen na taj način što će mu biti zabranjeno da osjeti slast, srž istine».

U korijenu riječi šerijat jeste riječ izvor – izvor sa kojeg se duše napajaju. Dakle, šerijat je put do izvora gdje se duše napajaju i on, kao takav, obavezno zahtijeva odgoj. Jer onaj ko nema odgoja, nema puta da dođe do izvora gdje se duša poji i hrani.

A mnogi se slomiše učeći. I ja sam jedan od njih. Noći besane nad knjigom, a u glavi se svašta vrti: jal‘ desetka, jal‘ fotelja u koju ćemo nakon učenja zasjesti, jal‘ pare kako se broje… Sve ovo se meni dešavalo – ne znam je li se i vama to dešavalo?

Koji je dokaz, braćo i sestre, da nema odgoja, da je slabo odgoja među ljudima? Dovoljan dokaz je ova naša svakodnevnica! Ljude sve više iznenađuje ponašanje drugih, pogotovo onih «koji su nešto završili», «koji imaju na papiru da su nešto završili», koji imaju crno na bijelo da bi trebali biti pametni i odgojeni. Pričao mi je moj učitelj, da mu je jedan učenjak ovo ispričao, kaže: “Kada smo završili školu jedan je šaljivdžija, koji je studirao sa nama, uokvirio diplomu u dobar, skupi okvir. Imajući u vidu da sada ima zadaću da predvodi ljude, da ih vodi ka izvoru, da im govori o izvoru iako se možda ni on još nije napojio kakao treba, uradio je slijedeće: uzeo onu uokvirenu diplomu i stavio je na ćurs, to je mjesto odakle imam govori ljudima, i rekao: Hej, diplomo, da te Allah nagradi, de nam malo pričaj, kaži nam šta ima!»

Diplomi se obratio! Ko biva, vazi nam malo, de nam održi jedno predavanje.

Da me se pogrešno ne shvati, ja sam apsolutno za dobijanje diploma. Neka diploma! Ali izgleda da je samo diploma postala prioritet mnogima. Danas je takvo stanje da, ako ne pokažeš diplomu – gotovo, već si izbačen makar bio super u nečemu. Dakle, neka diplome, to jeste važna potvrda, ali, zapamti, ako tvoje ponašanje ne valja, ako ti na sebi diplomirao nisi, džaba je diploma.

Vratimo se na dokaz da malo među nama ima odgoja. Koji je to dokaz? Kada, na ulici, u radnji, u instituciji ili bilo gdje, sretnemo veselu osobu, nasmijanu i raspoloženu nekako se začudimo kako je prijatna, kako je jednostavna, kako je lahka i pored toga što je na položaju, što ima «fotelju». Nekako ti drago da malo duže pričaš sa tom osobom, pogotovo ako je, recimo, doktorica. Drago ti kad ti blago priđe, pa te fino upita ima li kakvih problema, šta nije uredu, a ne ono grubo i osorno. Onda kažeš – ma, vala, nemoj me uopće liječiti! U toku rata vodio sam jednog teškog ranjenika doktoru. I stignemo mi u najbližu ambulantu, a tamo nas dočeka jedna «diplomirana» osoba. Tako nas je ta osoba dočekala, da je ovaj ranjenik samo zavikao: «Vodi me odavde! Odmah me vodi!». A teško ranjen?! I odvedem ja njega čak u Zenicu. Hej, valjalo je stići do Zenice, a život mu u pitanju! I odvedem ja njega jednom svom prijatelju doktoru. On nas lijepo primi, dočeka, upita o svemu… Kaže ovaj ranjenik: «Doktore, ja sam već izliječen. Ništa mi više ne treba». Pazite razliku između ova dva ponašanja!

Maloprije sam spomenuo učenjaka Abdullaha ibn Mubareka. On bi jednu godinu posvetio nauci, a drugu širenju ljepotu među ljudima, pa opet godinu nauke, pa godinu upoznavanja i širenja ljepote među ljudima.

Čovjeku ostane upečatljiv izraz lica, kako te je neko primio, kako ti je pružio uslugu. Kad nešto od nekoga zatražiš i on ti to učini, ali vidiš da je to preko volje i mrsko, dođe ti odmah da podereš i baciš ono što ti je učinio.

Dakle, prezentacija je najvažnija, a prezentacija je u vezi sa odgojem. Tu se vidi koliko je čovjek odgojen. I to je ono o čemu ljudi najviše vode računa, ono po čemu se cijeni osoba – ponašanje, pogled, osmijeh, pristup…

Nedostatak ovoga je veliki problem u zajednici i uopće u svijetu, pogotovo te osobine nemaju oni koji su dobili zadaću od Gospodara da prezentiraju Njegovu ljepotu i milost. E zbog te nakaradne, loše i polovične prezentacije imamo problema. Pitala me jedna osoba zbog čega nam je ovakvo stanje pored toliko knjiga, toliko učenih, zbog čega ljudi nikako ne mogu jedni s drugima, odakle ovakve negativnosti, zbog čega mržnja među ljudima? Ja Kažem joj da je to, između ostalog, i zbog toga što mnogi ljudi žive u perfektu. Pričaju o prošlim vremenima i hvale se svojim precima – te moj ovaj bio hafiz, moj onaj bio mula, moj onaj ovo, moj onaj ovo.

Dakle, mnogo njih živi u perfektu – u prošlosti, a još više njih u futuru – u budućnosti. Pa kažu: «Kad ja budem diplomirala, kako ću ja ponuditi rješenje! Kad ja budem završio pokazat ću vam kako se prave organizacije! Kad mi plaća bude veća, vidjet ćete kako ću onda ja raditi!» Pazite, sve u futuru. Ma kakvi, ako ti sad ne radiš, nećeš raditi ni kad ti se plaća poveća, samo ćeš imati malo veće troškove. A najmanje ljudi živi u prezentu – u sadašnjosti.

Onaj koji je u perfektu, on nema šta prezentirati. Takav, ako ti šta dadne ili učini, pomogne ili izađe u susret, zapamti dobro da on podrazumijeva da ćeš ti to njemu morati vratiti.

Ako ti šta u životu učini onaj koji živi u futuru, on ide logikom recimo – dat ću mu ovo jer znam da će on biti postavljen sad iza izbora, pa će mi valjati.

Samo onaj koji je u prezentu, u sadašnjosti, samo on itekako ima šta prezentirati. Zapamtite – i ima šta da pokloni! Pa on sam je poklon ljudima, njegova pojava je poklon, njegov osmijeh, riječ… I ženi je nekad najveći poklon, ne kad joj u kuću uneseš pet kesa, nego kad joj kažeš: «Ljubavi, bez tebe nikako nisam mogao. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tebi.». Gotovo, eto ti poklona za ženu! A ne druga priča čim se oženiš!

Zbog čega nema prave prezentacije u međuljudskim odnosima? Zašto nema pravih poklona među ljudima? Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Dijelite poklone jedni drugima da biste se zavoljeli!». A mi, vala, dijelimo svakako! Tako da više ne možemo otići na sijelo nekome, a da kesu ne ponesemo. Pravo dijelimo, ali sve opet nekako sa rezervom, imamo neku duhovnu distancu, ne možemo se. Što? Kad dajemo poklon, ili smo u perfektu, ili u futuru. A onaj koji je u prezentu, on ti, vala, ništa ne mora donijeti! Ništa! A ako on nešto i donese, taj poklon će učiniti da se zaista poveća ljubav. Kad mu ti nešto pokloniš, on dušom zna da ga nisi želio zarobiti tim poklonom. Da ne govorimo sad o talu, mitu itd. Ti su zarobljeni «poklonima» do daske.

Odgoj, fali nam odgoj.

Pitamo onu što smo je sreli na čaršiji, veselu, raspoloženu, jednostavnu, baš nekako dragu srcu: «Kako ste tako raspoloženi, kako uspijevate da budete tako jednostavni, lahki?» A ona se uozbilji i kaže: «Boga mi, kućni odgoj!» Vidite ovo, od kuće je to ponijela. Što? Zar nije iz škole? Ne, iz kuće!

Onaj koji to iz kuće ne ponese, može biti dobar biznismen i na dobrom položaju, ali je on nikakav čovjek. Upravo ovako danas zaključujemo. On je mr., dr., fr. i ne znam šta već nije, ali nije čovjek. Doktorirao, sve završio, ama džaba – on nije čovjek. Pazite – nije čovjek.

Neki ljudi imaju veoma dobar odnos sa roditeljima, poštivanje, ljubav – vole roditelje svoje pravo. A ima i onih koji suprotno se ponašaju. Mrze ih, ne podnose ih, ne obilaze ih, nemaju poštovanja kad majka želi nešta da kaže, on je prekida, viče: «Šuti mama! Nemoj me vrijeđati! Sad ja pričam!» A doktorirao, profesor doktor.

Mama zausti da kaže nešto, a on: «Da se više nisi javila, jesi li čula». «Sine možeš li mi dati sto maraka da sebi kupim…» «Pa, jesam li ti dao prošli put». A biznismen, privrednik, ministar.

Među kaznama koje se prve realiziraju, još na ovom svijetu, jesu kazne zbog drskosti djece prema svojim roditeljima. Od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., prenosi se da je rekao: «Kako misliš uspjeti u životu kad ti je materijalizam draži od onoga ko je najnježniji prema tebi». A ko je najnježniji prema tebi od svih stvorenja? Mama! Ona je najnježnija, ne može niko biti nježniji od mame, zapamtite to. A Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Pitaš li se što ne uspijevaš u životu?» Odgovor ti je tu u hadisu. «Zato što ti je preči materijalizam od stvorenja najnježnijeg prema tebi!» A pitate se što vam to nešto ne ide u životu? Vrati se mami! Promijeni ponašanje! Budi odgojen! Ne vaspitan, nego odgojen. Vaspitanje ima veze sa dresurom, to nek znate! Nije odgojen pa ga se mora vaspitati, ali u vaspitno-popravnom domu!

E, sad se postavlja pitanje zbog čega neki vole i paze svoje roditelje, a neki ne? Djeca obično ne vole roditelje zbog toga što roditelji nisu bili dovoljno vezani za njih. Komunikacija roditelja sa djecom nije bila na prvom mjestu. Sve je drugo bilo prioritetnije. Nije bilo razgovora među njima, nije bilo ljubavi, nije bilo intimnosti u govoru… Nego sve nešto službeno i nabrzinu. Sad postavimo sami sebi pitanje zašto je to tako. I ja sam sebi postavljao pitanje zbog čega sam, ja lično, bio drzak prema svojoj mami? Zašto?

Često smo bivali neposlušni, drski, napadali ih, svašta im govorili… A kako su nam oni uzvraćali? Blagošću! Nikad nisu odustajali da nas vole, nikad! Ne znam šta da uradiš, mama te opet uzme, pa te miluje, tješi… Kad bi čitav svijet znao da je neko lopov i kad bi to rekli njegovoj mami, ona bi odmah rekla: «Nije moj sin lopov!» Možda ona to i zna, ali ipak govori – nije moj sin lopov. Znači to je on negdje naučio, Ali ona zna da ga ona to nije naučila, ona se sjeća, ona ga je rodila, ona se sjeća kakav je bio!

Tako roditelji, a prvenstveno mame, odgovaraju na našu drskost, na naše neinteresovanje i neljupkost, neblagost prema njima. Oni uzvraćaju dobrim, čak i dovama: « Allahu Milosni, popravi moje dijete, popravi ga, popravi … Allahu, zaštiti ga od nedaća, od svega što mu može nauditi…» A dijete ode tamo negdje vani i ne znajući da ga dova roditelja štiti.

Roditelji nam na sve naše negativnosti uzvraćaju praštanjem. Tek kasnije, kad nam roditelji presele, skontamo kakvu su oni ulogu igrali u našim životima. Ali, gotovo, rahmetli, otišli.

A mi u životu očekujemo da naši radnici, kolege, šefovi, budu dobri i blagi prema nama, da imaju razumijevanja, da praštaju kad pogriješimo… Ali, uprkos takvim našim željama, mi živimo u društvu gdje jedva čekaju da pogriješiš da bi te izbacili s posla. Ako baš ne može da ti nađe grešku, on ti naštima kao da si pogriješio, kao da si potpiso nešto i slično. U kakvom to društvu živimo? Ako istinski želimo od drugih lijep odnos, ljubav, prijateljstvo bez interesa, razumijevanje, praštanje, neka naš odnos prema njima bude isto kao roditeljski odnos prema nama. Sad će mnogi povikati: Pa, kako ću to tako? To je nemoguće? Znate šta je rekao Božiji poslanik, s.a.v.s.? Rekao je: «Ja sam prema vama na stepenu roditelja koji vas podučava». On je roditelj koji se brine da te zaštiti od vječne vatre. Ovaj naš roditelj od krvi i mesa brine da te zaštiti od ljudi, da ti nešta ne naude, da se ne opržiš o rernu. A Božiji poslanik, naš roditelj, naš duhovni otac, on se brine da vječno ne patiš.

Ako mnogi ljudi imaju loše mišljenje o tebi, onda nije do njih, nego do tvog ponašanja. Zapitaj se zašto ima čovjek s kojim ne razgovaraš? Zašto, kad te pozovu na feštu, na promociju, na ovo i ono, ti pitaš ko će tamo biti? Kad ti kažu taj i taj, ti ne odeš zato što će tamo biti neko ko ti smeta, pazi, neko ko tebi smeta. A ne zapitaš se da možda ti njemu u živozu nisi zasmetao! I zato živimo, znate kako – napeto. Moramo da glumimo. Kod kuće smo ovakvi, a na poslu smo onakvi. Zamislite kad bi bila kakva skrivena kamera koja non-stop snima čovjeka. Recimo, čovjek i žena rade na poslu, ona tamo u nekoj firmi, a on tamo u nekoj firmi. I sad skrivena kamera snima kako se ona ponaša kad je na poslu i kako se on ponaša kad je na poslu? I ona kaže svojoj kolegici na poslu: Jesi li se naspavala? Baš lijepo izgledaš! A kako si ti, šefe?» Ono ljupkost milijardu posto. Ma kad bi čovjek vidio svoju ženu u tom izdanju, odmah bi se ponovo zaljubio u nju. I obrnuto – kad bi ona vidjela svog muža kako se lijepo ponaša prema drugima, rekla bi da je to čovjek njenog života. Tu treba skrivene kamere koristiti. Skrivena kamera bi pokazala kako se ljudi ponašaju prema drugima iz kurtoazije. Ma ljepota jedna! A žena nikad tu pažnju nije dobila od svog muža. Dešava se i obrnuto, aman.

Valjda će ovi koji se time bave jednom upotrijebiti skrivene kamere u prave svrhe. Pa da onda anketu napravimo, da vidimo različita ponašanja ljudi!

Često ponavljam da su tri su ličnosti u jednoj osobi. Jedna si ličnost kakvog te okolina zna i na poslu, ma nema, legenda. Ali si kod kuće druga ličnost. Jedna lična karta za vani, a druga lična karta za kuću. Zato mnoge žene znaju kazati: Kad bi ljudi znali kakav si ti u kući, promijenili mišljenje odmah. I treća lična karta – to original koji je kod Gospodara.

žena ima zadatak da osvoji muža svojom blagošću, svojom smirenošću, svojom ljepotom koju joj je Gospodar dao, kako bi se on uz nju smirio. Smirenost je Allah, dž.š., smjestio kod žene. Tako će oni međusobno otkriti svoje originale i doći do prave bračne sreće.

Srce voli onog ko mu izađe u susret. Jel‘ tako? Ti nekom izađeš u susret i taj te odmah zavoli, kupiš mu nešto i odmah te zavoli, djetetu dadneš i odmah te voli… Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je da su srca po prirodi sklona da vole onoga ko im dobro čini. A mi još nećemo da odgajamo dušu u skladu s tim, da mijenjamo svoju narav iznutra. Samo onako površno. Dresiramo se u životu. Usvojili smo nekakav bonton i po njemu se dobro izdresirali. Odemo kod nekoga i sve gledamo kako će nas dočekati, je li napravio večeru, kakvu večeru, ovo, ono… Čekaj, malo! Pa, najbolje je kad on tebe dušom dočeka. Poželio te, jedva čeka da te vidi. Onda zaboraviš na to jel‘ ti šta iznio i druge sporedne stvari. A danas, nažalost, ako ne doneseš kesu, ne možeš ići na sijelo. Dođite nam! Što vas nema? Doći ćemo prvog, kad budemo platu dobili, onda ćemo vam svratiti. Kupit ćemo nešto skuplje nego prije četiri godine kada smo vam donijeli to i to, sjećamo se, bio je četvrtak iza jacije. Pamtimo kad je kome šta ko donio. A ako doneseš jeftiniji poklon nego što je on ili ona tebi, neće ti ništa reći pred tobom, ali će pomisliti – vala, neka mi više ne dolazi. Ja sam budala kad ima kupujem tako skupe stvari, a oni ništa.

Ma, ako neko prema tebi loše, ti dobrotom svojom njegovu ljubav zatrpanu probudi. Odgojem je probudi. U svakom je ta ljubav. Zaista nije fer da voliš samo onoga ko ti daje. Hajde malo pokušaj voljeti onoga ko ti ne da. Pa kako ću voljeti onog ko mi ne da? Pa kako ćeš onda razumjeti Allahovo ime El- Maniu – Onaj koji ne da? Znači li to da ne voliš Allaha, dž.š., kad ti nešto ne da?! A On ti ne da zato što si ti navro. Ti si navro da dobiješ, a da si to dobio, da ti je to Allah, dž.š., dao, to bi bilo sebep da pomahnitaš. On ti to nije dao, a tek kasnije skontaš da ti je na taj način, zapravo, dao. Kad god šta zacrtaš u životu – stan, kola, ovo, ono – pa to ne dobiješ, reci: Hvala Allahu, jer Ti znaš šta bi me čekalo da sam to dobio. Ti znaš, a ja ne znam. A ne ono – ako se ne udam za njega, gotovo je. Sa Jekovca se bacam. Samo on i niko više.

Pravo dobročinstvo je onda kada zaista želiš pomoći i onom ko tebi pokušava odmoći, jer si svjestan da ćeš, makar kroz nekakvu tamo rupicu, dobiti ono što ti Gospodar daje, pa makar se čitav svijet digao da to spriječi. Bit lijepog odgoja jeste u razumijevanju ljudskih slabosti. Da gledaš čovjeka koji se ogriješi prema tebi kao nesvjesnog profesora, on te nesvjesno podučava kakav bi ti trebao biti, kako ne bi smio biti sebičan itd. Pa, hajde, onda, pomozi mu da i on shvati, prepozna i ispravi grešku kod sebe. E zato je rečeno u ajetu da dobro i zlo nisu isto. Na zlo uzvrati onim što je bolje, pa će Gospodar neprijateljstvo između tebe i njega preobratiti u prisno prijateljstvo. Ja sam zaista doživio da me pravo voli čovjek koji me je ranije mrzio do daske. Zašto? Kako? Postupao sam s njim kao sa nesvjesnim profesorom. A svakom profesoru trebaš biti zahvalan. Ne zaboravi, neodgojen Allahov, dž.š., rob, ima razna oružja u životu kojima gađa i ranjava svoju okolinu: potvora mu je prvo oružje, ismijavanje, potcjenjivanje, bezobrazluk u govoru, laž, raznoliki teror i bilo koja vrsta nepravde… A oružja odgojenog su: svjesnost, poniznost, čistoća, iskren govor, blagost, ljubaznost i konstantna ljubav. Neki je loplov susreo je jednog velikana, napao ga i opljačkao, ne znajući koga je opljačkao. Grupa ljudi koja je odnekud naišla i to vidjela kažu lopovu: Šta, bolan, uradi? Znaš li koga si to napao? Napao si velikana Ibrahima ibn Edhema. Lopov zažali što to nije znao i, brže-bolje, odne Ibrahimu ibn Edhemu. Sjede kod njega, poljubi mu ruku, poče plakati i tražiti oproštaj. A njemu Ibrahim ibn Edhem kaže: Tako mi Allaha, tako mi Gospodara Uzvišenog, kada si digao ruku na mene, ja sam odmah zamolio Gospodara, da ti oprosti, da ti dadne svijest i razum i Gospodar mi je uslišao dovu – evo došao si.

Međutim lopov se ne smiruje: Ma ja sam pokvaren, ja sam svakakav…

Na to velikan njemu kaže, pazite sad: Ne, ti si dobar, samo mnogi ne vide tvoju dobrotu. Evo, pokazat ću ti dokaz tvoje dobrote. Ti si lopov i valjda znaš zbog čega si to što jesi. Ali dobro koje u tebi leži upravo je ta suza koju si pustio kad su ti rekli da si mene napao. Tvoja duša, dakle, poštuje velikane. Vidiš da si dobar.

Lopov je međutim nastavio plakati. Vele da je poslije postao jedan od najnaprednijih učenika ovog velikana.

Sjetite se istinitog događaka kada je novinarka obavila intervju sa jednim svjetskim lopovom, mislim da je bio Al Kapone. I pita ona njega kakav je kao čovjek. A on odgovara da je dobar čovjek. Ona se čudi: Kako dobar kad čitav svijet zna za šta si radio? On ovako odgovara: Kad god vidim tešku situaciju kod nekog čovjeka, ja odmah izvadim iz džepa pare i dam mu. Onom fali dvije hiljade za stan, odmah mu dadnem, onom nešto, odmah dadnem, onom dijete bolesno, opet dadnem… A novinarka će opet: Dobro, ali to su ukradene pare. Zarađene na nepošten način. Ovaj se malo naljuti i reče: Izvinite, molim Vas, pitate li me kakav sam kao čovjek ili čime se bavim. Ja sam takav kakvim sam se opisao, a ovo što kradem, nek se država pita zašto kradem!

Jedan od načina da čovjek dobije pravi odgoj i da tako stekne ljubav Gospodara jeste da blagim uzvrati onom ko priča i radi protiv njega. Kada to uspijete, neka znate da vam je ljubav Gospodara zagarantirana, da te Gospodar voli. Ovo je hadis. Božiji poslanik, s.a.v.s., je rekao: Allahova ljubav je zagarantirana onom koji blagim uzvrati nakon što ga neko isfurstrira, iznervira, napadne. A mi rijetko tako postupam, mi njega još žešće napadnem. Nimalo se te trudimo da budemo učitelji onom ko je od nas slabiji, neodgojeniji… A Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: – Mene je moj Gospodar odgojio najljepšim odgojem. Ono najvažnije, čime se postižu smiraj, zadovoljstvo, sreća i konstantnu radost je, zapamtite, samo odgoj, tj. ponašanje koje podrazumijeva razumijevanje, praštanje, širokogrudnost… To je definicija odgoja. Zato Resullulah, s.a.v.s., kaže u hadisu da čovjek sa lijepim ponašanjem, dakle odgojen čovjek, postiže stepen onoga koji po čitavu noć ibadeti i po čitav dan posti. Aha! Vidi ovo! Šta ti je draže? Ili da čitav dan postiš i čitavu noć ibadetiš, ili da se lijepo upitaš s nekim, ali iskreno, ne ono onako reda radi. Blago postupi prema onom ko je prema tebi grub. Odmah skontaj da je malo prehlađen. Pomozi mu! Izađi mu u susret! Ma ne mogu ja da slušam priče njegove! Ama, bolan, čovjek prehlađen, kašlje, nemoj mu reći što kašlješ. Pusti ga nek kašlje, on je prehlađen. Fino mu neki sirup nabavi. Najteže je kad kašlje duša čovjekova. A puno kašljemo, ne možemo čuti jedan drugog koliko kašljemo. Molim Gospodara da nam dadne antibiotik kako ne bismo kašljali, kako bi bili odgojeni, amin.