Crtice o Kur'anu
Važna obznana: I naš prah je Božiji posjed
Autor: Prof. dr. Enes Karić
Ima jedna kurʼānska obznana u šestoj suri (al-Anʻām / Stoka, 6:162) koja je, sama po sebi, jedna uputa čovjeku kako da na Ovom svijetu svede račune, kako da svojim jezikom i ustima izrekne jedan rezime života te kako da se, potom, smiri pred onim što ne može promijeniti.
Ta kurʼānska obznana glasi:
Ti (o Muḥammede, ili ti, o svaki čovječe!) reci:
“I namāz (molitva) moja, i obredi moji,
i život moj, i smrt moja,
Bogu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju!“
Ovo su ona znamenita “Reci! (o čovječe)“ mjesta u Kurʼānu. Čovjeku se, naprosto, zapovijeda da nešto ponovi svojim jezikom, ustima, dahom. Ima takvih zapovijedi na mnogim stranicama Knjige. Božiji glas Kurʼāna zapovijeda da čovjek, žensko ili muško, ponove Božanske riječi. I da o tim riječima razmisle, naravno. I da nad njima i zašute!
Na ovom mjestu u Kurʼānu iznesena je jedna gradacija, s posebnom namjerom. Čovjekov A) namāz (molitva), B) obredi, C) život i D) smrt – sve to pripada Bogu “koji Sebi nema ravna, i zato je naređeno meni (Muhammedu ili čovjeku!) da bude(m) prvi od onih koji su Bogu predani!“ (kako se i kaže u narednom retku Kurʼāna, 6:163).
To da čovjekov namaz (molitva) i čovjekovi obredi pripadaju Bogu, to se, na neki način, samo po sebi razumije. Jer, svoje molitve i obrede čovjek i čini radi Boga, pokušavajući se odrediti u svome štovanju i pobožnosti te približiti Božanskoj Milosti, stupiti u nju, ali i utješiti se pred Nesagledivom Božanskom Tajnom, nespoznajnom, dokraja nedosežnom, nekada vedrom, a nekada zastrašujućom.
Međutim, u kurʼānskom retku 6:162, posve se jasno zapovijeda da se ponizno prizna da “i život moj, i smrt moja“ pripadaju Bogu, svih svjetova Gospodaru.
Naravno, redak 6:162. po svojoj poruci jeste tipično kurʼānski, rekli bismo. Od čovjeka se traži predanost pred Bogom ili predanost prema Bogu. Čovjek, kamen, travka, pčela, Zemlja i Nebesa, sve to pripada Bogu i sve to treba biti predano Bogu.
Stoga ova zapovijed da čovjek uzvikne: “i život moj, i smrt moja pripadaju Bogu, svih svjetova Gospodaru!“ – sadrži poziv za jednim veličanstvenim priznanjem da je u ovaj naš prah Bog udahnuo život.
I prah i život su nam darovani i do roka određenog dati. A potom slijedi čovjekova smrt, i ona pripada Bogu, zato što Mu pripada sve ono što je smrti prethodilo – prah i život!
Dobro je da se čovjek podsjeća na kurʼānski redak 6:162. Dobro je da makar jednom svakoga dana kaže:
“I namāz (molitva) moja, i obredi moji, i život moj,
i smrt moja, Bogu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju!“
To je taj znameniti rezime čovjekova života na stranicama Kurʼāna.
To je čovjekovo svođenje računa koje se ne može izbjeći.
Lukmanov životni rezime
Autor: Prof. dr. Enes Karić
Lukmān se u Kurʼānu spominje na dva mjesta, u istoimenoj suri (Luqmān, 31:12-13). Ta sura je proslavila Lukmānovo ime. Među nekoliko tajanstvenih ličnosti u Kurʼānu Lukmān je, bez sumnje, jedna od najvažnijih drevnih ličnosti u tradicionalnoj muslimanskoj pobožnosti.
Kako se u 31:12, kaže: “A Mi [tj. Bog] smo Lukmanu Mudrost (al-ḥikmah) dali…“, to se u dubinama vjekova islamske tradicije Lukmana ne označava Božijim poslanikom, već mudracem, jer je od Boga dobio al-ḥikmah ili mudrost. Zato se u perzijskoj i turskoj nabožnoj i komentatorskoj literaturi njega jednostavno označava sintagmom “Mudri Lukmān“, Luqmān-i Ḥakīm. Drevna arapska djela oslovljavaju ga sintagmom Luqmān al–Ḥakīm.
Ko je ovaj Luqmān-i Ḥakīm ne zna se mnogo. Kurʼān o njemu ne daje bilo koje šire, “horizontalne“ informacije. Komentatori i komentari Kurʼāna skloni su tvrdnji da se radi o mudracu iz arabljanske drevnosti, koji je živio nekada davno, u osvitu civilizacije. Gotovo da je zaludno pokušavati postavljati pitanja o tome gdje, kada, kako, s kim… je živio Luqmān-i Ḥakīm.
U činjenici da Kurʼān ne daje “horizontalne“ informacije o Luqmān-i Ḥakīmu vidimo ono poznato kurʼānsko, u toj knjizi posvuda prisutno, insistiranje na suštini, na jezgru, na poenti, na stvarnoj sadržini ili jednostavnoj svrsi poruke koja se želi saopćiti.
A za islamsku svetu knjigu je u vezi Luqmān-i Ḥakīma mnogo važnije od toga gdje, kada, kako, s kim… je on živio, to šta je Luqmān-i Ḥakīm učinio.
Oslovimo li to činjenje Luqmān-i Ḥakīma, vidimo da ga sačinjavaju njegove riječi, zapravo savjeti koje je uputio svome sinu (usp. 31:13-19). Po Kurʼānu, Lukmānovo govorenje ravno je Lukmānovu činjenju!Ukratko, on svoga sina triput doziva (“O sinko moj!“ – yā bunayya!), potom sinu savjetuje, sve u svemu, sljedećih sedam stvari:
1) Bogu nikog ne smatrati ravnim. Mnogoboštvo – to je velika nepravda.
2) Bog je oporučio da se roditeljima bude poslušno. Posebno se izdvaja spomen štovanja majke koja trpi dok nosi plod svoj u utrobi svojoj.
3) Sa strane djece prema roditeljima treba biti dobročinstvo. Ali, ako roditelji budu djecu upućivali stranputicom i tome da zaborave Boga, ili da u Njega ne vjeruju, tad ih u tome djeca njihova ne trebaju poćutiti. Ali nad svojim roditeljima i dalje trebaju brižiti i njegovati ih.
4) Učinjeno dobro ili učinjeno zlo – pa makar bilo i neznatne težine, baš koliko teži jedno zrno gorušice, bilo ono u stijeni, na nebesima ili na Zemlji – sva ta djela, ma kako sićušna, Bog će iznijeti na vidjelo.
5) Namaz obavljati, molitvu čuvati, dobročinstvo obnarodovati, od zla odvraćati, u svemu što čovjeka zadesi – čvrsto se strpjeti – sve to Luqmān-i Ḥakīm naziva “dužnostima“ i na njih opominje svoga sina.
6) Spram ljudi se ne smije biti osion, od njih nipošto ne okretati obraz svoj, k tome, ne smije se osiono po Zemlji hoditi. Jer Bog ne voli onog hvalisavog, nadmenog, bahato gordog!
7) U svome hodu čovjek smjeran treba biti, i glas svoj stišavati. Jer, zbilja, “najmrskiji je glas revanje magarca!“
Ukratko, hijerarhija savjeta Luqmān-i Ḥakīm ima sljedeću putanju: Poštovati Boga, roditelje, Zemlju, ljude…
Ovo je životni rezime Luqmān-i Ḥakīma, koji poručuje da se iz svega može pouka uzeti, čak i iz “revanja magarca“!