Potiranje lica rukama nakon proučene dove
Hvala pripada Allahu Uzvišenom. Zahvaljujemo mu se zadovoljstvom Njegovim odredbama, i sigurnim ubjeđenjem u svenadmašnu mudrost Njegovu. Salavat i selam neka su na Njegovog miljenika i poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji je misiju poslanstva ispunio, emanet mu povjereni vjerno prenio, nije ostavio ni trun dobra a da u njeg nije pozvao, niti je ostavio trun zla, a da na njega nije upozorio.
Zašto u novije vrijeme vidimo po džamijama ljude koji ne dižu ruke moleći Allaha? Je li nestalo povjerenja muktedija u imame, pa kada imam digne ruke da uči dovu, pojedinima ruke spuštene? Istina je da pojedincima u našim džematima se sugeriše da je zajednička dova, podizanje ruku u dovi, i konačno, potiranje lica rukama nakon dove, novotarija koja vodi u zabludu, a zabluda, prirodnim slijedom stvari, vodi u Vatru.
Pojedini ljudi negiraju ispravnost navike muslimana da nakon što okončaju svoju dovu, potru lice rukama. Mnogo puta se čuje tvrdnja da se radi o neutemeljenom djelu koje nema šerijatski valjanog osnova. U ovoj prilici, želimo se zapitati, da li je potiranje lica dlanovima nakon dove utemeljeno u šerijatskim izvorima? Da i je različita situacija kada se radi o dovi u namazu i nakon njega? Dova spada u najveće podstrekače na povećanja imana, i ona snaži imansku slast u vjerničkom srcu. Dova spada u najvrijednije ibadete.
Od Nu’man bin Bešira, r.a., se prenosi da je rekao – rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Dova je ibadet“, a zatim je proučio Allahove riječi:
„Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)1
Allah Uzvišeni na puno mjesta podstiče na dovu, naređujući robovima Njegovim da ga mole. Vidimo to iz sledećih ajeta:
“I Allaha iz izoblja Njegova molite” (en-Nisa’, 32)
“Molite se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko”. (Gafir, 14)
„Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (el-E’araf, 55,56)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio da ne zapostavljamo dovu i naviku da od Allaha tražimo, pa je rekao u hadisu kog prenosi ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko ne moli Allaha, On će se na njega rasrditi”.2
Allah neće odbiti svog roba kada Njemu skrušeno i ponizno podigne ruke i zamoli ga da mu usliši molbu kojom mu se obratio. Allah će dati bereket koji mnogo moli, makar mu i ne uslišao, obasuće ga bereketom. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Nema muslimana koji Allaha zamoli dovom kojom ne traži grijeh niti kidanje rodbinskih veza, a da mu Allah tada ne da jedno od troje: Ili mu ubrza uslišanje, ili nagradu za to što je molio odgodi za Ahiret, ili otkloni od njega zlo (koje ga je čekalo)u vrijednosti dove.”3
Nakon što smo ukazali kur’ansko-sunnetskim argumentima utemeljenost i vrijednost dove, obratimo pažnju na naše aktuelno pitanje. Naime, učenjaci fikha potvrđuju utemeljenost potiranja lica rukama nakon dove. Kaže se da je simbolika u tome da doveći podignutih ruku, kao da očekujemo spuštanje milosti. Pošto se milost spusti, rukama kao punim milosti potiremo lice najpočastvovaniji dio našeg tijela.
U djelu Hašijetu Šernilali ’ala dureri-l-hukkam, jednom od izvora hanefijskog fikha, u poglavlju koje opisuje namaz, zikr i dovu, o čemu postoji šerijatsko utemeljenje, kaže se: „pohvaljeno je klanjaču da ih izvršava“, a na istom mjestu se navodi da se dova treba okončati ajetima:
„Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! i mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! (es-Safat, 180,181,182).4
Ovakav stav, o učenju pomenutog ajeta na kraju namaza, bazira se na preporuci Ali bin ebi Taliba, r.a., koji je rekao: „Ko bude želio da mu djela budu mjerena najvećom mjerom na Sudnjem danu, neka mu uvijek poslednje riječi kada ustane sa svakog sijela budu :„Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! i mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! (es-Safat, 180,181,182), i neka na kraju potre svoje lice rukama.“ Slične riječi se prenose od ibn Abbasa, r.a., koji je rekao- rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Kada moliš Allaha, moli ga unutrašnjošću svojih šaka a ne njihovom spoljašnjošću, a kada završiš, potari njima svoje lice.“5
U malikijskoj literaturi, u djelu El-Fewakihu-diwan, šejh Tefravi kaže: „I pohvaljeno je da nakon toga, (učenja dove) lice potare rukama, kako je činio Poslanik, s.a.v.s.6
Od učenjaka Šafijskog mezheba, imam Nevevi, r.a., uopšteno govoreći o adabima (pohvaljenim stvarima) prilikom dove, pominje i potiranje lica rukama. To pominje u svojoj knjizi el-Medžmu’ gdje kaže: „Od adaba dove je da se ona čini na odabranim mjestima, u odabranim trenucima, okretanjem prema kibli, podizanjem ruku i potiranjem lica rukama nakon dove, kao i spuštanjem glasa na nivo između učenja naglas i šaputanja”.7
Imam Nevevi u ovom dijelu jasno i nedvosmisleno ističe da je potiranje lica rukama nakon dove mendub (poželjno), kako od njega prenosi šejhul-islam Zekerijja el-Ensari, r.a., kao i šejh Hatib eš-Širbini, r.a.8
Od fakiha Hanbelijskog mezheba, imam allameh el-Behuti kaže: „Zatim bi (Poslanik, s.a.v.s.) ovdje potirao lice rukama, tj., nakon kunut dove, kao i van namaza kada bi činio dovu.“ 9
Svakako da ovakvi stavovi fakiha iz različitih mezheba nisu mogli nastati kao rezultat njihovog neutemeljenog razmišljanja i rezonovanja, već su bazirani na vjerodostojnoj, utemeljenoj praksi Poslanika, s.a.v.s. Od Omera, r.a., se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi pružio ruke u dovi, ne bi ih vratio, sve dok njima ne bi potro lice.“10
Hafiz ibn Hadžer el-Askalani, r.a., u svom djelu Bulugu-l-meram kaže: „Ovaj hadis bilježi Tirmizi, a ima hadisa koji ga potvrđuju, kao što je hadis ibn Abbasa, kog bilježi ebu Davud i drugi. Svi ovi hadisi impliciraju da se radi o hasen hadisu.“ 11
Šejh San’ani u Subuli-selam-u, kaže: „U njemu je dokaz da je utemeljeno potiranje lica rukama nakon okončanja dove. Od ibn Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte zastirati zidove; onaj ko pogleda u knjigu (pismo) svog brata bez njegove dozvole, doista je pogledao u Vatru; molite Allaha unutrašnjošću svojih šaka a nemojte Ga moliti njihovom poleđinom, a kada završite,potrite njima svoja lica.“ Kaže ebu Davud: „Ovaj hadis se navodi iz više pravaca od Muhammed bin Ka’ba. Svi su slabi, a ovaj je najjači od njih.“ 12
Šejh Dželalu-din es-Sujuti, r.a., prenosi od šejhul-islama ebul-Fadl ibn Hadžera da je o gore pomenutom hadisu rekao: „Ovaj hadis je hasen“. 13
Od Jezid bin Seida se prenosi da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi dovio podigao ruke i njima potro lice.“ 14
Takođe, ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., su podizali ruke u dovi i njima nakon dove potirali lica, kako prenosi imam Buhari u El-Edebul-mufred, u poglavlju o dizanju ruku u dovi. Buhari prenosi postupak ibn Omera i ibn Zubejra, r.a., pa kaže: „Pripovijeda Ibrahim bin Munzir, da mu je Muhammed bin Fulejh rekao: obavijestio me moj otac, od ebu Nu’ajma – Vehba da je rekao: Vidio sam ibn Omera i ibn Zubejra da čine dovu i potiru dlanovima lica“.15
Interesantno je, a ide u prilog vjerodostojnosti ovog predanja da od Muhammed bin Fulejha i Fulejh bin Sulejmana imam Buhari prenosi hadise koje bilježi u Sahihu, što je dokaz više o pouzdanosti prenosilaca ove predaje. Imam Sujuti prenosi u Feddu-l-Wi’a, od Hasan el-Basrija, r.a., da je potirao lice rukama nakon dove. Kaže el-Ferjabi: Pričao nam je Ishak bin Rehavijeh, da ga je obavijestio Mu’temer bin Sulejman da je rekao: „Vidjeli smo ebu Ka’ba kako čini dovu podignutih ruku, a kada je završio, obrisao je njima lice.“ Rekoh mu: „Koga si vidio da tako čini?“ On odgovori: „Hasan bin ebi Hasana“. (Lanac prenosilaca ovog hadisa je džejjid – pouzdan).
Što se tiče izjave Izz bin Abdusselama, da lice ne potire nakon dove niko osim neznalica – na ovu izjavu je odgovorio imam Bedruddin Muhammed bin Abdullah ez-Zerkeši u djelu El-Ezhijetu fil-ed’ijeti , riječima: „Što se tiče riječi ’Izz bin Abdusselama, u Fetawa Mosulijjeh (Mosulske fetve), da je potiranje lica rukama u dovi novotarija, koju praktikuju samo neznalice – moguće je da hadisi koji govore o potiranju lica rukama nisu doprli do njega.“16 I ako u pojedinim od hadisa iz ove kategorije ima slabosti, ipak njihova brojnost ukazuje na čvrstinu vjerodostojnosti.
Nakon svega izloženog, iz brojnosti predaja, vidimo da utemeljena tradicija ovih u praktikovanju pojedinih ibadeta nije neutemeljena novotarija, kako tvrde oni koji odbijaju potirati lice rukama nakon dove. Na kraju, radi se o sporednom pitanju, oko kojeg se muslimani vjernici ne moraju složiti, ali se moraju poštovati. Svakako da nije vid poštovanja ako brata muslimana koji drugačije misli ili postupa prozivamo novotarom i zabludjelim, a Allah ja Najveći i On Uzvišeni najbolje zna!
1 Bilježe ga: Ahmed u Musnedu, 4/267, ebu Davud u Sudžudul-Kur’an, poglavlje ed-Du’a, 1479, Tirmizi u Tefsirul-Kur’an, poglavlje o suri el-Bekareh, 2969 i kaže da je hadis hasenun-sahih, Ibn Madžeh, poglavlje Fadlu-du’a, hadis br. 3828, ibn Hibban u er-Reka’ik, hadis br. 890, Hakim, 2/142, hadis br. 1802, i smatra ga sahihom, a sa njim je saglasan i hafiz Zehebi.
2 Ahmed u Musnedu, 2/442, hadis br. 9699; Buhari u El-Edebul-mufred, hadis br. 658; Tirmizi u djelu Ed-Da’wat, hadis br. 3373, Hakim u Mustedreku, 1/667, hadis br. 1807.
3 Ahmed u Musnedu, 3/18; Hakim u Mustedreku, 1/493 i smatra ga sahihom, a sa njim se slaže i Zehebi.
4 Subulu-selam, 2/709.
5 Ibn Madžeh, kako stoji u Burhanu, 1/180
6 El-Fewakih, 2/335
7 Nevevi u Medžmu’, 4/487
8 Pogledaj: Esna-l-metalib, 1/160; Mugni-l-muhtadž, 1/370
9 Šerhu Munteha-l-iradat, 1/241. Pogledaj još: el-Ittisaf, 2/173; Kešfu-l-Kana’ah, 1/420.
10 Tirmizi u Daw’at, poglavlje o dizanju ruku u dovi, hadis br. 3386; Hakim u Mustedreku, 1/719, hadis br. 1967.
11 Pogledaj: Subulu-selam šerhu bulugil-meram, 2/709.
12 Ebu Davud, u Sudžudu-l-Kur’an, 1485, takođe: ibn Madžeh, u Du’a, poglavlje o dizanju ruku u dovi, 3866; Hakim u Mustedreku, 1/719, hadis br. 1968; Bejheki u Sunenu-l-kubra, hadis br. 3276.
13 Feddu-l-wi’a, str. 74.
14 Ahmed u Musnedu, 4/221, hadis br. 17972; ebu Davud u Sudžudul-Kur’an, 1492
15 Buhari, el-Edebul-mufred, 214.
16 Pogledaj djelo šejha Bekr ebu Zejda, o potiranju lica nakon dove, str.25.
Prof. Enis ef. Burdžović