Osobine vjernika
Autor: Aid El-Karni
Kada je vjernik izložen brojnim uznemiravanjima i ponižavanjima, on ima određene osobine koje odražavaju postojanost i veličinu njegovog imana.
Prva osobina jeste praštanje, afv, koje upućuje na čistotu i čednost srca. Vjernik oprašta onome ko ga uznemirava i želi mu učiniti dobro jer zna da ga to uzvisuje na stupnjevima pobožnosti. Ustvari, činjenje dobra i pomaganje onima koji su nam učinili zlo predstavlja najveći i najuzvišeniji stupanj vjere. Prije samog praštanja vjernik savladava svoj bijes i srdžbu, ne uzvraća onome ko ga uznemirava, potom mu oprašta učinjeno zlo. To je dobročinstvo, ihsan, odnosno uzvraćanje dobrim na zlo.
“I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju — a Allah voli one koji dobra djela čine: i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole — ako će oprostiti grijehe ako ne Allah? — i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada — oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!”(Alu Imran, 133‐137)
“Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine” (Eš‐Šura, 40)
“Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti”?
A Allah prašta i samilostan je.” (En‐Nur, 22)
U jednom predanju stoji da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Allah mi je naredio da odlazim onima koji mene zaborave, da oprostim onome ko mi je nepravdu učinio i da udjelim onome ko je meni uskratio.”
Drugo, vjernik shvata da se sve dešava s Allahovim određenjem. On vjeruje u kader.
Tako vjernik svaku nelagodu shvata kao dio određenja, jer samo On određuje i propisuje sve u kosmosu. Zato se i ti, brate, trebaš predati u svemu svome Gospodaru.
Treće je vjernikovo uvjerenje da nesreće brišu grijehe, odnosno da nevolje sa sobom donose kefaret, potiranje grijeha. Tako tegobama u životu čovjek uništava svoja zlodjela i stiže na veće stupnjeve vjere.
“I Gospodar njihov im se odaziva: Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi — vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko hrđavih djela njihovih preći i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će to od Allaha biti. ‐ A u Allaha je nagrada najljepša.’” (Alu Imran, 195)
Vjernici svojim uvjerenjem u kefaret i uzvraćanjem dobra na zlo ispoljavaju nesvakidašnju mudrost.
“Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.”(El‐Fussilet, 34)
U hadisu se kaže: “Musliman je onaj od čije su ruke i jezika sigurni drugi muslimani.” Ovo, također, podrazumijeva da musliman na pogrdu uzvrati lijepom riječi i nasmijano kako bi uništio neprijateljstvo u onome ko ga je grdio i ugasio plamen njegove srdžbe.
“Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: ‐ jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, “sejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El‐Isra, 53)
Govoreći o napadima na vjernike, treba kazati kako iskren vjernik zna kako ljudi nisu savršeni, te da svaka nesreća dolazi zbog određenih grešaka koje smo sami počinili.
“Zar—kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ‘Otkud sad ovo?!’ Reci: “To je od vas samih!”Allah, zaista, sve može.” (Alu Imran, 165)
“Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš‐Sura, 30)
Postoji još jedna uzvišena osobina vjernika koji je u kušnjama. To je njegova zahvala Allahu koju rob čini Gospodaru na svemu, pa i na kušnjama. Naime, vjernik je zadovoljan i zahvalan da bude potlačen, mazlum, a ne nasilnik, zalim.
Neki vrli prethodnici učili su u dovama: “Bože naš, učini nas potlačenim, a ne tlačiteljima.” Ovo podsjeća na kazivanje o dvojici Ademovih, a.s., sinova gdje, jedan veli:
“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.” (El‐Maida, 28)
Sve je ovo, dakako, samo dio samiloti koja zrači u vjerniko‐voj duši, pa on prašta onima koji ga uznemiravaju i zlo mu čine. Vjernik zna kako je i takav čovjek koji uporno čini zlo i napada druge dostojan milosti kao Božije stvorenje. Zato je i Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Pomozi svog brata bio on potlačen ili tlačitelj.”
Kada je jedan od mušrika po imenu Mistah napao na čast ebu Bekra, vrijeđajući njegovu kćerku Aišu, Ebu Bekr se zakleo da mu više neće pomagati i udjeljivati kao što je to redovno činio, jer je Mistah bio ubogi siromah. Povodom toga Allah je objavio sljedeće ajete:
“Neka se čestiti i imućni medu vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En‐Nur, 22)
Na ovo je Ebu Bekr kazao: “Naravno, ja želim da mi Allah oprosti. Potom mu je udijelio kao što je to činio i svaki dan i oprostio mu.”
Jusuf, a.s., kazao je svojoj braći koja su mu učinila veliku
nepravdu: „Ja vas sada neću koriti’, reče ‐ Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilovistiji!“ (Jusuf, 92)
Ove riječi ponovio je Poslanik prilikom oslobađanja Meke, kada je oprostio svima onima koji su ga uznemiravali, napadali i ponižavali u rodnom gradu. Poslanik, s.a.v.s., usto im je još kazao: “Idite, od sada ste slobodni ljudi.”
Upravo se u ovome ogledaju riječi iz hadisa: “Nije junak ko se bori već onaj ko se uspije kontrolisati kada je ljut.”
Ibn Mubarek je kazao: „Ako se družiš s dobrima, Milostiv budi prema njima. I ne zamjeri puno ljudima Jer bi mogao ostati bez prijatelja.“
Kaže se da u Indžilu stoji: “Oprosti sedam puta onome ko se prema tebi jednom ogriješi.”
“Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.” (Eš‐Šura, 40)
Dakle, osobi koja nam je samo jednom neko zlo učinila treba sedam puta oprostiti kako bismo svoje srce odmorili, nerve umirili i dušu uspokojili. Najzad, odmazda uništava tvoje nerve, tvoj san, čast i spokoj, a ne nečiji drugi.
U jednoj indijskoj poslovici kaže se: “Ko savlada svoju dušu hrabriji je od onoga ko osvoji grad.”
“Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53)