ZEKAT, SADAKATU-L-FITR I SADAKA

Autor: Prof. Dr. hfz. Fadil Fazlić

“One koji imetke svoje troše na Allahovom putu liče na onoga ko posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će onome kome hoće dati i više. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (el-Bekara, 261)

Draga braćo!

Ramazanski dani i noći osvjetljavaju svojim nurom mu’minska srca, razvijaju u njima snagu imana i pojačavaju želju i odlučnost da ostanu i ustraju na islamskom putu, na putu Istine. Ramazan je mjesec koji  oplemenjuje naše misli i želje i podstiče nas da razmislimo o sebi, svojoj djeci i porodici, o komšijama, rodbini, o muslimanima u Bosni i Hercegovini i o muslimanima cijeloga svijeta, jer mi smo Ummet Muhammeda, s.a.

Da bismo shvatili značaj solidarnosti, humanosti, dobročinstva i milosrđa u islamu, trebamo znati nekoliko činjenica o kojima Kur’an, a.š., govori. Prije svega, mora nam biti jasno da rađanje i umiranje, život i smrt, nastajanje i nestajanje, ima za cilj da obznani, pokaže i potvrdi ko će više dobra učiniti.

Kur’anska poruka glasi: „Allah je Onaj koji je dao smrt i život, da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. On je Silni, Onaj koji prašta.“ (El-Mulk, 2)

Drugo, što uvijek trebamo imati na umu, jeste, daje Allah, dž.š., stvorio ljude da bi spoznali svog Stvoritelja i da bi Ga iskreno i sa zahvalnošću vjerovali. Allah, dž.š., kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane. Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki.“ (Ez-Zârijât, 56-58)

Naši safovi koji su, posebno u Ramazanu veći, čvršći, zbijeniji i jači, trebaju razviti kod nas svijest da su muslimani braća, bez obzira gdjež ivjeli, kojim jezikom govorili i kojoj rasi pripadali. Muslimani su jedan narod. Mi smo ummet koga povezuju Kur’an i Sunnet, mi smo kao jedno tijelo i duša. Na sve ovo simbolično ukazuju: namaz i džemat, Ramazan i sadekatu’1-fitr, zekat i sadaka, hadž i kurban. Nekada se neozbiljno i neodgovorno odnosimo prema osnovnim islamskim dužnostima. Napomenut ću samo zekat, koji se može davati u toku cijele godine, a kod nas je običaj da se najčšće daje u toku Ramazana. Svakom muslimanu i muslimanki mora biti jasno da su dužni dati zekat, ako u toku godine posjeduju imovinu u novcu, robi, stoci, poljoprivrednim proizvodima, raznim dragocjenostima i vrijednostima koje nisu neophodne za jedan normalan život, a vrijednost te imovine prelazi količinom nisaba. Nisab ove godine iznosi 1860 KM, što znači da svako ko ima imovine u toj i većoj vrijednosti od navedenog iznosa dužan je dati zekat, i to 2,5% na ukupnu vrijednost onoga što posjeduje i vrstama imovine na koje se obračunava zekat.

Na više mjesta u Kur’anu Allah, dž.š., naređuje obavljanje namaza i davanje zekata, napominjući da su i raniji narodi i poslanici bili zaduženi ovim obavezama: „I spomeni u Knjizi Ismaila. On je ispunjavao doto obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik. I tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da zekat daju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan.“ (Merjem, 54-55)

Još prije više decenija muslimani naših krajeva postali su i ostali svjesni, da su medrese, islamske akademije i Fakultet islamskih nauka jedan od temeljaca našeg identiteta i snažna poluga jačanja naših džemata, od kojih najviše zavisi opstanak i snaga našeg naroda. Baš zato su najsvjesniji pripadnici naše Islamske zajednice davali i daju zekat i sadekatu’1-fitr za ove naše najznačajnije odgojno-obrazovne institucije.

Allah Uzvišeni nije prepustio ljudima da oni određuju količinu, način i mjesto davanja zekata, nego su sve pojedinosti vezane za ovu islamsku dužnost jasno precizirane Kur’anom i Sunnetom.

Još je značajno da znamo i upamtimo sljedeće: Procenat od 2,5% kojim dajemo zekat i sadekatu-l-fitr ne pripadaju našoj imovini, nego drugima, što znači da taj dio ne smijemo zadržati za sebe, jer je Allah, dž.š., tako odredio, a Njemu smo se dužni pokoravati. Zekatom čistimo našu imovinu i trajno je osiguravamo, a sadekatu’l-fitrom otvaramo put da naš post kod Allaha, dž.š., bude primljen. Jer kako se kaže u Poslanikovom hadisu, post lebdi između neba i zemlje, sve dok se ne dâ sadekatu-l-fitr. Zekat, sadekatu-l-fitr, sadaka i ostali oblici milosrđa odstranjuju mnoge nesreće i teška iskušenja. Najbolja sigurnost i osiguranje imovine jeste davanje zekata.

Prenosi Hâkim da je Resulullah, s.a., rekao: „Ako daš zekat na svoju imovinu odstranio si od sebe zlo i nesreću.“

A u drugom hadisu, koga prenosi Ebu Davud, Muhammed, s.a.v.s. , je rekao: „Osigurajte svoje imetke davanjem zekata.“

Temelj, osnova i motiv za svako dobro djelo, za dobročinstvo i milosrđe, treba da bude iskrena vjera i duboko saznanje da sve što čovjek ima, to treba da koristi drugim ljudima. Allah, dž.š., daje blagodati kao dar i poklon, da bi u tome osjetili radost i olakšanje svi ljudi, a ne samo pojedinci.

Kada je Sulejmanu, s.a., donesen Belkisin prijesto, on je bio oduševljen i tom prilikom rekao kako Kur’an prenosi:  „Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava, da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A koje zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan, pa Gospodar moj je neovisan i plemenit.“ (En- Neml, 40)

Kako vidimo iz ovih kur’anskih riječi, Sulejman, s.a., ne kaže: Ovo je moja zasluga, moje pravo, moja sposobnost i mudrost, nego kaže: Ovo je dar mog Stvoritelja! Dakle, čineći dobra i humana djela, mu’min zahvaljuje Allahu Uzvišenom, svome Stvoritelju i Dobročinitelju, čime potvrđuje iskrenost imana i snagu svog morala. Zanimljiv je primjer hazreti Omera: U vrijeme ovog velikog halife, dvije godine uzastopno bile su sušne, nerodne i teške godine. Hazreti Omer, r.a., u znak solidarnosti sa svojim narodom, cijelo vrijeme je jeo samo hljeb s malo ulja. Jedan od ashaba je u tom vremenu zaklao ovcu, i komad mesa je prvo odnio halifi, koji je već bio i fizički oslabio. Hazreti Omer je odbio poklon i rekao: „Kada svaki stanovnik Medine okusi meso, tek onda i posljednji koji će to učiniti, bit će Omer.” Pred ovim islamskim vladarom i njegovim djelom, padaju u sjenu i postaju mali i beznačajni mnogi kasniji vladari u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti.

Dajući zekat, sadaku i raznim drugim oblicima dobročinstva, mu’mini se bore i pobjeđuju svoje unutarnje slabosti, kao što su: samoljublje, oholost, škrtost i sebičnost. U tom smislu Kur’an iznosi slikovite primjere. Evo nekih od njih:

U suri el-Kehf govori se o dva čovjeka koji su imali bašče. Jedan od njih oholo i hvalisavo kaže drugom: „Ja sam od tebe bogatiji i jačeg sam roda.“ (El-Kehf, 34)

A ovaj drugi, koji je bio iskreni vjernik, upozorava ga i kaže mu: „Kada si vidio plodove zašto nisi rekao: Mašallah, to mi je Allah darovao.” I još mu kaže: „Što se mene tiče, On, Allah moj je Gospodar, i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.“(El-Kehf, 38-39)

Nakon kraćeg vremena, plodovi u bašči oholog i hvalisavog čovjeka su propali i nestali, zašto? Zato što je hvalisavac Allahu nezahvalan bio, zato što je smatrao da blagodati i plodovi pripadaju samo njemu i nikome više i da je to samo njegova zasluga.

U suri el-Kalem navodi se primjer nekoliko vlasnika jedne bašče, koji su se dogovorili da ujutro idu brati plodove, ali nisu rekli„Ako Bog da“ (el-Kalem, 18) U toku noći oluja je sve uništila, toliko da tu bašču nisu mogli ni prepoznati. Jedan od njih reče: „Zar vam nisam govorio da je trebalo na Allaha misliti?“ (El-Kalem, 28) Ostali rekoše: „Hvaljen neka je Gospodar naš, mi smo uistinu nasilje učinili.“ (El-Kalem, 29)

Na pitanje, zašto je bašča bila uništena, komentatori Kur’ana daju sljedeći odgovor: Zato što je jedan od vlasnika bašče, kada su ujutro pošli da beru plodove, rekao ostalima: „Neka vam danas u bašču nikako ni jedan siromah ne ulazi.“ (El-Kalem, 24.) Dakle, uzrok propasti je bila sebičnost, oholost i škrtost.

Imajući u vidu navedene primjere, mu’mini svojim zekatom, sadekatu-l-fitrom, sadakom i ostalim vrstama dobročinstva, osiguravaju i štite svoju imovinu, svoju čast i svoja ostala dobra djela, jer znaju da milosrđe i humanost ne umanjuju, nego povećavaju imovinu i blagodati.

Prenosi veliki ashab Ebu Hurejre, r.a., da je Resulullah, s.a., rekao: „Svakog dana kada ljudi osvanu, pojavljuju se dva meleka, od kojih jedan čini dovu riječima: – Gospodaru naš, nadoknadi onome ko dobročinstvo čini. A drugi melek čini drugu dovu, riječima: – Gospodaru naš, uništi imovinu onoga ko dobročinstvo ne čini.“

Oni koji ne mogu činiti dobročinstvo svojom imovinom zato što je nemaju, mogu učiniti dobročinstvo lijepom riječju, iskrenim savjetom, prijateljskim druženjem, raznim vidovima brige i pažnje, koja na prvi pogled može biti mala i beznačajna. Ali dobra djela se u suštini ne dijele na mala i velika, nego na iskrena i licemjerna, na djela koja su učinjena u ime Allaha Uzvišenog, ili u ime vlastitog cilja i interesa, a u ovom slučaju djela nemaju trajnu i istinsku vrijednost.

Molimo Allaha, dž.š., da nam ojača iman, i da naše ramazanske ibadete ukabuli i u naša dobra djela upiše.

Amin!

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije