Genocid nad Bošnjacima Srebrenice

Autor: Dr. Smail Čekić

Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1991.- 1995.) , pored zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva, na okupiranim područjima i op­sjednutim gradovima izvršeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom, uključujući i geno­cid nad Bošnjacima.

O tim zločinima, posebno u dolinama rijeka Drina, Neretva, Sana i Lašva te u Bosanskoj posavini, pored brojnih dokumenata, po­dataka, izjava, informacija, saznanja i drugih dokaza, svjedoči i veliki broj likvidiranih i pro­tjeranih žrtava.

Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice jula 1995., uz učešće srpskih kolaboracioni­stičkih oružanih formacija iz Bosne i Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao i zatrpao u masovne grobnice na hiljade zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; deportirao oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog Pakla. O tome postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava, a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTY-­u „scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije“.

„SIGURNA ZONA“

Podrinje je u cjelini (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo apsolutnu večinu bošnjačkog stanovništva. To je područje od „ogromne strateške važnosti“ za velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu.

Stoga je, u skladu sa formiranjem „velike Srbije“, etnički čiste srpske države, „eliminiranje rijeke Drine kao granice između srpskih država“ jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U skladu sa srpskim velikodržavnim projektom bio je i plan „da će na području 50 km od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko“.

Početkom 1993. „Vojska Republike Srpske“ je, zajedno sa regularnim snagama Vojske Jugoslavije, u ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke enklave sa 900 na oko 150 km2. Bošnjaci s obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu i njenu bližu okolinu, čime je broj stanovnika porastao na oko 60.000 ljudi. Napuštanjem 90% sela, izgubljena je svaka mogućnost prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na desetine hiljada novih stanovnika. Nakon toga, komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (u daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe Marillon posjetio je u martu Srebrenicu, uvjerio se u užasne uslove opsade (bez tekuće vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba, koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio da su stanovnici pod zaštitom Ujedinjenih nacija i da ih neće napustiti.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija je, 16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII. Povelje Ujedinjenih nacija, donio Rezoluciju (br. 819) kojom je proglasio da “sve strane i ostali postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao prema ‘sigurnoj zoni’ koja mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg nepri­jateljskog čina.” Tim je dokumentom postavljen zahtjev da se“odmah prekinu svi oružani na­padi… na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice“.

Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali je, poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.), ko­mandantu UNPROFOR-a generalu Valgrenu poslao direktivu kojom ga je obavijestio da, po njegovom mišljenju, Rezolucija „ne podrazumi­jeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-­a u zaštiti sigurne zone“. Ta direktiva je bila u suprotnosti sa Rezolucijom 819, u kojoj ni na jednom mjestu ne spominje da ona „ne podra­zumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPRO­FOR-a u zaštiti sigurne zone“. Međutim, sa tom direktivom nisu bile upoznate sve članice Savje­ta sigurnosti. To je od Rezolucije o sigurnoj zoni načinilo najobičniju farsu. Uloga UNPROFOR­-a je protumačena i usmjerena na pružanje hu­manitarne pomoći, i to uz pristanak izvršilaca agresije, genocida i drugih oblika zločina. Stoga je Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.), kao i brojne druge, bila potpuna prijevara od prvog dana. Pa, ipak, general Valgren, komandant UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demili­tarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala Sefera Halilovića da, 18. aprila 1993., sa Ratkom Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaci­ji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje Bošnjaka.

I pored toga što je Srebrenica proglašena „sigurnom zonom“ Ujedinjenih nacija, svo vri­jeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. pro­tiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje vode, struje, ometanje i zabrana doturanja hu­manitarne pomoći, lijekova, energenata i svega što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neo­phodno za preživljavanje.

Velikosrpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu „zagorčavao život“ i stalno bru­talno kršio status „sigurne zone“, ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni.

Radovan Karadžić, predsjednik paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Re­publike Srpske, 8. marta 1995. je, „vrlo hitno“,izdao „direktivu za dalja dejstva op. br. 7“ Vojsci Republike Srpske u vezi sa njenom dugoročnom strategijom prema Srebrenici i Žepi, „sigurnim zonama“ Ujedinjenih nacija, a u cilju „defini­tivnog oslobađanja Podrinja“, prema kojoj je, između ostalog, trebalo“svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnos­tima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“. U toj strategiji se konkretno navodi da „Vojska Republike Srpske“ treba „što prije izvršiti pot­puno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe“.

Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi post­ala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom direktivom od 8. marta 1995., bila katastrofalna. Civili su umirali od gladi.

JULI 1995.

Početkom jula 1995. komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv „sigurne zone“ Srebren­ica. Operacija je nazvana „Krivaja ’95.“

Ofanziva Oružanih snaga „Repub­like Srpske“, uz zajedničko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovol­jaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, „sigurnu zonu“ Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula 1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im „vrati oružje, koje su predali kao dio spora­zuma o demilitarizaciji od 1993. Međutim, taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je „UN­PROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni“.

Do večeri 9. jula, „Vojska Republike Srpske“ prodrla je četiri kilometra u dubinu en­klave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice.

Radovan Karadžić je 9. jula (u ranim večernjim satima), nakon što je završio razgov­or o „dešavanjima“ u Srebrenici sa Momčilom Krajišnikom i Jovicom Stanišićem (iz Državne bezbjednosti MUP-a Srbije), obznanio velikos­rpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka. U razgovoru sa Miroslavom Deronjićem i na njegovo pitanje: „Šta vi, Miroslave, mislite ura­diti sa tim stanovništvom dole? , tj. u Srebrenici, „sigurnoj zoni“ Ujedinjenih nacija, Karadžić je, pošto je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne može pretpostaviti „razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu“; rekao: „Miroslave, to sve treba pobiti… Sve što stignete“.

Ujutro 10. jula situacija u samoj Sre­brenici bila je napeta. Srpske snage za aktivna borbena djelovanja, „posebno oko Srebrenice“; izvršavale su „borbene zadatke po planu“; pri čemu su, pored ostalog, granatirale Srebrenicu (centar grada bio je“pun naroda“), zatim bazu Ujedinjenih nacija u sjevernom dijelu grada, koja je bila puna izbjeglica, gdje je ranjeno nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se sklonilo 2.000 civila, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Stanovnici su preplavili ulice i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedin­jenih nacija. Pukovnik Karemans slao je hitne zahtjeve, tražeći hitnu zračnu podršku NATO-­a. I pored stalnog pogoršanja situacije u „sig­urnoj zoni“ Ujedinjenih nacija, general Janvije ni 10. jula nije odobrio upotrebu bliske zračne podrške. Komandant Holandskog bataljona je, u noći 10./11. jula 1995., na sastanku u Sre­brenici, bošnjačko političko i vojno rukovodstvo obavijestio kako je velikosrpskom agresoru dat ultimatum da se povuče izvan „sigurne zone“ Ujedinjenih nacija te da se o ultimatumu mora izjasniti do 06,00 sati 11. jula.

U slučaju da agresor ne prihvati ultima­tum, uslijedit će zračni udari masovnog kara­ktera po agresorskim ciljevima, „a prostor od južnih prilaza gradu do Zelenog Jadra proglašen je ‘zonom smrti’, u kojoj će biti gađano sve što se kreće“. Sugerirao je Bošnjacima da „civilno stanovništvo bude što dalje od linije sukoba“ (od „trenutne linije fronta i zauzeti skloništa u svo­jim kućama“), a snagama odbrane preporučio da napuste svoje položaje. Nakon toga, komanda snaga odbrane Srebrenice donijela je od­luku da obustavi planirani protunapad u ranim jutarnjim satima, što je bilo tragično za odbranu Enklave. Velikosrpske snage iskoristile su to i nastavile napredovanje prema gradu.

„Vojska Republike Srpske“ je, 11. jula 1995., zauzela Srebrenicu, „sigurnu zonu“ Ujedinjenih nacija. U 14,07 sati postavljena je srpska zastava iznad pekare u južnom dijelu gra­da. Oko 14,30 sati stanovništvo je, uključujući i one koji su našli utočište u bazi čete «B», krenulo prema Potočarima. Do tada je više zahtjeva za zračnu podršku odbijeno na raznim nivoima u sistemu komandovanja Ujedinjenih nacija. General Janvije se, uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem „sigurne zone“ UN-a, „poštujući akcije“ koje je general Mladić po­duzimao „u području Srebrenice“; brinuo za komoditet 30 „zarobljenih“ holandskih oficira.

Holandski bataljon „nije ispalio ni jedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga“. U 16,20 sati „grad Srebrenicu su već preplavili Srbi“. Oko 16,30 sati hiljade izbjeglica je bježalo prema Potočarima. Kasno poslijepodne gener­ali Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav Krstić i drugi oficiri Vojske Republike Srpske „trijumfalno“ su prošetali praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglica kretao se prema Potočarima, očajnički tražeći zaštitu od Holandskog bataljona. Na trgu u Sre­brenici general Ratko Mladić je izjavio: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Tur­cima osvetimo na ovom prostoru“. Karadžić je lično („radi marketinga , „treba mu to radi nekih stvari“) naredio da se u Srebrenici, pored srpske, postavi i grčka zastava, čiji su pripadnici (tj. Grci), pored Rusa i drugih, sudjelovali u na­padu i zauzimanju Srebrenice.

Neposredno uoči i nakon zauzimanja Srebrenice, „sigurne zone“ Ujedinjenih nacija, civilno stanovništvo je, u panici i općem haosu, bježalo prema Potočarima, tražeći očekivanu zaštitu i spas unutar i oko baze Ujedinjenih nacija. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo između 20.000 i 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposob­nih muškaraca.

Nekoliko hiljada nahrupilo je u bazu Ujedinjenih nacija, kroz ulaz koji im je otvo­ren presijecanjem ograde, tražeći sklonište u skladištima, dok su se ostali zadržali oko baze – u halama fabrika i na poljima. Među ženama i djecom bilo je i 1.000-2.000 muškaraca. Niko od njih nije imao oružje.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Nije bilo vode, hrane, ni lijekova, niti sanitarnih čvorova, a julske vrućine bile su nesnosne. Situ­acija je bila haotična. Gladni i žedni ljudi bili su tijesno zbijeni, uspaničeni i prestravljeni. Snaj­peristi su ih gađali i palili kuće, što je još više povećavalo strah i paniku užasnutih ljudi.

Tokom prijepodneva 12. jula 1995. u Potočarima se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba „Vojske Republike Srpske“ i televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli slatkiše, pojavio general Ratko Mladić, lažno uvjeravajući okupljeni narod da im se neće ništa dogoditi.

Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i „Republike Srpske krajine“; 12. i 13. jula 1995., po krat­kom postupku, na raznim mjestima oko baze Ujedinjenih nacija u Potočarima, likvidirale su brojne muškarce.

Teror je povecan u toku noći. Krici, za­pomaganje, jauci, plotuni i drugi zastrašujući zvuci čuli su se tokom cijele noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz mase.

Narednog dana, izutra 13. jula 1995., neke izbjeglice, koje su tražile vodu, naišle su na hrpe tijela kod obližnjeg potoka, gdje se na­lazila ogromna masa zaklanih ljudi (po nekim svjedocima – više od 300), među kojima je bilo i žena („bili su sa odsječenim glavama i uopće nisu imali glava na svojim vratovima“).

„Vojska Republike Srpske“ je u toku 12. i 13. jula 1995. organizirano i planski vršila de­portaciju žena, djece i staraca iz Potočara pre­ma Kladnju. Oko podne 12. jula 1995., prema utvrđenom planu, brojni autobusi i kamioni, uključujući i vozila iz Srbije, počeli su stizati u Potočare, kako bi pokupili žene, djecu i starce.

Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika Vojske i specijalnih jedinica policije „Republike Srpske“ i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona.

U Potočarima je 12. i 13. jula 1995. najdramatičnije bilo sistematsko odvajanje i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece. Od jutra 12. jula velikosrpske snage su, u prisustvu i po naređenju Ratka Mladića i uz sudjelovanje policajaca sa psima, odabirale i izdvajale muškarce i djecu od ostalih izbjeglica i odvodile, pritvarale i držale ih na zasebnim mjestima u i oko Potočara. Pri tome su, na jed­noj strani, žene i djeca plakali i vrištali, posebno djeca koja su gledala kako im odvode očeve, a na drugoj se čuli jauci, urlanje, zapomaganje, puc­nji. To je trajalo cijelu noć 12. jula 1995. Izdvo­jene su odvodili na lokaciju ispred Fabrike cin­ka i zatim ih, iste večeri, kamionima odvozili na druga mjesta zatočenja. Kad su izbjeglice počeli ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati, oduzimajući im ličnu imovinu (lične dokumente i dragocjenosti). Te ljude odvodili su i u zgradu poznatu kao „Bijela kuća“ (u neposrednoj blizini baze Ujedinjenih nacija), gdje su ih prisiljavali da prije ulaska os­tave svoje stvari, uključujući novac i lične karte, na velikoj hrpi ispred zgrade; te stvari su oduzi­mane i kasnije spaljene. Svi izdvojeni muškarci držani su u krajnje nepovoljnim i užasnim us­lovima, pri čemu su neki zlostavljani i ubijeni. Među njima je bilo dosta dječaka. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku deportacije.

Najveći broj odvojenih Bošnjaka u Potočarima (više od 1.000), počevši od poslije­podneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995., ukrca­van je u zasebna vozila i iz Potočara odvezen na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, gdje su dovodeni i zarobljenici iz zbjega („kolone“), a odatle odvodeni na mjesta likvidacije.

Potpuna deportacija civila Bošnjaka iz Potočara završena je uvečer 13. jula 1995. do 20,00 sati. Tada su oficiri Holandskog bataljona naredili izbjeglicama da napuste njihovu bazu. Jedan broj stanovnika Srebrenice, „sigurne zone“ Ujedinjenih nacija (između 10.000 i 15.000), bježeći iz enklave nakon zauzimanja Srebrenice, okupio se uvečer 11. jula 1995. u Šušnjarima, tražeći spas prema slobodnoj teritoriji. Oko jedne trećine muškaraca bili su pripadnici 28. divizije, a većina nije bila naoružana. Ostali su bili civili, među kojima žene i djeca. Krenuli su u zbjeg, u velikoj koloni «kroz šumu», u pravcu Tuzle.

Velikosrpske snage su 12. jula nasta­vile sa vojnom operacijom „po planu“. Vo­jska i MUP „Republike Srpske“ granatirali su izbjegličku kolonu iz raznih pravaca. Artiljerija je od samog polaska kolone djelovala sa više lo­kaliteta, oruđima i borbenim sistemima velikih kalibara. U 10,00 sati, nakon što je zbjeg upao u zasjedu, djelovano je i iz minobacača. Od granatiranja je na prostoru lokaliteta Hajdučko groblje, u podnožju Bokčin potoka, bilo više ranjenih i mrtvih. Samo na jednoj njivi ubijeno je oko 100 ljudi.

Snage Vojske i MUP-a „Republike Srp­ske“ su u poslijepodnevnim i ranim večernjim satima na području Ravnog Buljima zarobile veći broj ljudi sa začelja kolone. Vojska i polici­ja „Republike Srpske“ koristili su razne načine (postavljanje zasjeda, pozivanje ljudi iz šume na predaju, itd.), uključujući i ukradene uniforme i vozila Ujedinjenih nacija i Crvenog križa, kako bi uhvatili u zamku i obmanuli izbjegličku kolonu, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im garantiraju sigurnost te da su UNPROFOR i Crveni križ zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj zarobljenih iznosio je 12. jula oko 1.000.

Sve jedinice Drinskog korpusa su 12. jula i poduzimale „sve mjere u cilju sprječavanja iznenađenja, angažiranja jedinica na izvršenju zadatka ‚Krivaja 95“, planski izvršavajući „sve borbene zadatke“. Na procijenjenim pravcima, jedinice Vojske i Ministarstva unutrašnjih po­slova „Republike Srpske“ organizirale su zas­jede radi uništenja Bošnjaka koji se nisu predali i koji se pokušavaju izvući „sa ženama i djecom prema Ravnom Buljimu i Konjević-Polju“, gdje su naišli „na minsko polje“.

U jutarnjim satima 13. jula, na širem području Pobuđa (u šumi oko Konjević-Pol­ja), između putne komunikacije Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba, blokirano je oko 8.000 ljudi, čiju su likvidaciju planirali Vojska i policija „Republike Srpske“.

Najveće grupe muškaraca i dječaka iz zbjega zarobile su jedinice Vojske i MUP-a „Republike Srpske“ 13. jula na cesti Bratunac – Konjević-Polje – Milići, pri čemu su Vojska i MUP „Republike Srpske“ megafonima pozivali na predaju, uz obećanje da će postupiti s njima u skladu sa Ženevskim konvencijama. U toku dana je, samo do 17,30 sati, zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lo­kacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1.500-3.000 ljudi, i u Sandićima na jed­noj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1.000 i 4.000 ljudi. Kontrolirajući operaciju zarobljavanja i dajući podršku svojim podređenim da istraju na tom zadatku, general Ratko Mladić obmanuo je zarobljenike u oba mjesta, rekavši da im se ništa neće dogoditi, nego da će ih razmijeniti kao ratne zarobljenike te da su nji­hove porodice već prebačene u Tuzlu.

Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević-Polja je, ujutro 13. jula 1995., ubijen na obali rijeke Jadar.

Istog dana, u ranim poslijepodnevnim satima (oko 16,00) vojnici i/ili policija „Repub­like Srpske“ su sa tri autobusa dovezli grupu zarobljenih Bošnjaka i strijeljali ih u Cerskoj. Strijeljano je najmanje 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 nosilo civilnu odjeću. Većem broju žrtava ruke su bile vezane iza leđa ligaturama napravljenim od žice.

Nekoliko desetina zarobljenih na put­noj komunikaciji Kravica – Milići (Konjević­Polje, Pervani, Lolići…) ubijeno je na licu mjesta. Jedan broj zarobljenih u Konjević-Polju, uključujući i dječake, odveden je na Jahorinu i Trnovo, gdje su ih kasnije likvidirale specijalne jedinice MUP-a Republike Srbije.

Kasno poslije podne 13. jula 1995. između 1.000 i 1.500 zarobljenih u Sandićima odvedeno je u Kravicu i natjerano da uđu u skladište Osnovne organizacije kooperanata „Kravica“ (zemljoradnička zadruga), gdje je izvršen veliki masakr. Oko 18 sati svi su likvidi­rani (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bom­bama i pušćanim mecima).

Vojska i MUP „Republike Srpske“ te druge oružane jedinice, uključujući i oružane jedinice iz Srbije i „Republike Srpska krajina“, od oko 22,00 sata 12. jula do približno 15. jula, a posebno 13. jula, prema dobro osmišljenom i razrađenom planu o izdvajanju, privremenom zatočenju (u Bratuncu) i organiziranoj i siste­matskoj likvidacijiu zarobljenih, naviše različitih lokacija u Bratuncu po kratkom postupku likvi­dirali mnoge zarobljenike, koji su, na hiljade, bili privremeno zatočeni na više različitih lokacija u Bratuncu i njegovoj okolini. U Bratunac su, prema naređenju vojnog rukovodstva „Repub­like Srpske“, dovoženi brojni zarobljenici. Taj grad je 13. jula bio prepun zarobljenika, koje su dovodili sa ceste Bratunac – Milići. Zarobljenici su odvođeni na stadion, u škole, vojni zatvor, policiju, hangar, garaže i druge objekte, zatim su držani u vozilima (autobusi i kamioni) parkira­nim u centru grada i uz cestu, a za ta mjesta znali su svi, posebno građani Bratunca. Zatočenici su u Bratuncu teško zlostavljani i premlaćivani, pri čemu su se čuli jauci muškaraca, koji su izvođeni napolje i likvidirani. Gotovo uopće nisu dobijali ni hranu, niti vodu.

Mnogi zarobljenici likvidirani su u Bra­tuncu u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, kao i na drugim mjestima na putu Kravica – Milići, uključujući i Konjević-Polje, gdje su vršena zarobljavanja i likvidacije. U Bratunac je 13. jula sa grupom vojnika stigao pukovnik Ljubomir Beara, sa naredbom da se ubiju zarobljenici («s naređenjem s vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike»).

U kasnim večernjim satima 13. jula 1995., prema instrukcijama Radovana Karadžića i naređenju generala Mladića da se zarobljenici odvedu u Zvornik i strijeljaju, otpočeo je proces odvođenja zarobljenika na područje Zvornika. Te je večeri i tokom noći 13. i 14. jula iz Bra­tunca i okoline prevezeno (sa oko 30 autobu­sa) oko 2.000-2.500 muškaraca, izdvojenih u Potočarima i zarobljenih iz zbjega u pokušaju bjekstva iz srebreničke enklave, u salu Osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama, gdje je jedan broj strijeljan iza škole na poljani, a drugi prebačen na drugu lokaciju i lik­vidiran. U ranim poslijepodnevnim satima 14. jula 1995., pripadnici „Vojske Republike Srpske“ muškarcima iz škole u Grbavcima, kojih je, pre­ma nekim procjenama, bilo oko 1.000, stavili su poveze na oči, ukrcali ih u kamione i odveli na obližnje polje (stratište) kod Orahovca, naredili im da siđu sa kamiona i likvidirali ih automats­kim oružjem po prijekom postupku. Egzekuciju je lično nadgledao general Ratko Mladić. Ubije­ni su odmah (14. i 15. jula) zatrpani u masovne grobnice.

Pripadnici Vojske i/ili MUP-a „Repub­like Srpske“ su 14. jula (poslije podne) između 1.500-2.000 zarobljenika sa mjesta zatočenja u Bratuncu i okolini prevezli u Petkovce i zatočili u sali Osnovne škole, gdje su ih udarali, tukli, zlostavljali i pucali u njih iz automatskog oružja. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na ledima, natjerali ih da izuju cipele i, u noći 14. jula, te u ranim jutarnjim satima 15. jula, kamionima ih prevozili u blizinu brane kod Petkovaca, gdje je već bilo mnogo mrtvih, koji su ležali licem prema zemlji, ruku vezanih na leđima. Oku­pili su ih ispod brane i likvidirali automatskim oružjem po prijekom postupku u grupi 5-10 ljudi. Ujutro 15. jula 1995., pripadnici „Vojske Republike Srpske“; pomoću rovokopača i druge teške mehanizacije, pokopavali su žrtve još dok su likvidacije i dalje vršene.

U Beogradu je, 15. jula 1995., u vrijeme dok u velikosrpski agresor i njegovi kolabora­cionisti izvodili operaciju likvidacije zarobljeni­ka, kod Slobodana Miloševića održan tajni sas­tanak, kome su prisustvovali: Karl Bildt (mirov­ni predstavnik Evropske unije), Torvald Stol­tenberg (predstavnik UN-a u Međunarodnoj konferenciji), Jasuši Akaši (specijalni pred­stavnik Generalnog sekretara UN-a) i Rupert Smith (komandant snaga UN-a u Bosni i Her­cegovini). Na sastanku je, za zahtjev Bildta, bio i general Mladić, koji je rukovodio i komando­vao zauzimanjem Srebrenice i genocidom nad Bošnjacima. Nažalost, ni jednog od prisutnih nisu interesirali zarobljeni Bošnjaci.

U zoni odgovornosti 1. zvorničke bri­gade, prema planu „da se pobiju zarobljenici“, 14. i 15. jula 1995. vođena je operacija ubijanja zarobljenika. Pri tome je bilo „ogromnih prob­lema sa ukopavanjem strijeljanih i sa čuvanjem zatvorenika koje tek treba strijeljati“.

Šesnaestog jula 1995., na Vojnoj eko­nomiji Branjevo, prema utvrđenom obrascu, ubijeno je oko 1.200 zatočenika, koji su 14. jula 1995. bili odvezeni u Pilicu, nakon čega su ih prozvali da iziđu iz škole, ukrcali su ih u auto­buse s rukama vezanim na leđima i odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postroja­vali u grupama po deset i likvidirali. Poslije toga je rovokopač pokupio leševe.

Istoga je dana (oko 15 sati) izvršena još jedna likvidacija zarobljenih. Tada su pripad­nici Bratunačke brigade, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a „Republike Srp­ske“, u zgradi Doma kulture u Pilici. po pri­jekom, postupku automatskim oružjem likvidi­rali oko 500 ljudi. Sljedećeg dana su pripadnici Zvorničke brigade pokupili leševe žrtava, preve­zli ih na Vojnu ekonomiju Branjevo i pokopali u masovnu grobnicu.

Također, oko 16. jula 1995. „Vojska Re­publike Srpske“ likvidirala je više stotina zaro­bljenih (oko 500) na osami u blizini Kozluka i pokopali ih u obližnju masovnu grobnicu.

Brojne jedinice Vojske i policije „Repub­like Srpske“, tokom jula i augusta 1995„ kao i kasnije, vršile su „pretrese terena i zasjednim djelovanjima“ sprječavale „prolaz muslimana iz bivše enklave Srebrenica prema Tuzli i Klad­nju“, pri čemu su mnogi Bošnjaci zarobljeni i sistematski na licu mjesta likvidirani.

Manje grupe Bošnjaka danima i mjesec­ima su lutale po šumama, pokušavajući se pro­biti do Tuzle (posljednja grupa stigla je 16. apri­la 1996.).

Jedan broj ranjenika iz Srebrenice, koji je liječen u Zvorniku, po naređenju generala Mladića, likvidirala je, 23. jula 1995., Vojna policija.

Oružane snage „Republike Srpske“ su, u djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i „Re-publike Srpska krajina“ te stranim plaćenicima, a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, poli­tikom i praksom, deportirale „sve muslimanske žene i djecu“ iz Potočara i na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile, zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne grobnice na skrovitim mjestima.

GENOCID

U bezočnoj „operaciji ubijanja“, ug­lavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, likvidirano je više od 8.000 zarobljenih Bošnjaka radi njihove etničke i vjerske pripadnosti i što su živjeli na teritoriji na koju se velikosrpski agresor, sa svojim kolaboracionistima, planirao proširiti. Istrijebljene su tri generacije muškaraca.

To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efi­kasno organizirani i širokog obima, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta te izvršeni planski, sistematski i organizirano.

Broj ubijenih i kratkoća vremena likvi­dacije govori da je u pripremi i izvršenju zločina sudjelovalo veoma mnogo organiziranih i disci­pliniranih izvršilaca, zapravo cijeli politički, upravni, policijski i vojni potencijal velikosrpskih snaga.

Ideološki i politički nosilac genocida bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, Vlada, Vojska i MUP „Re­publike Srpske“.

Izvršilac zločina poduzeo je sve mjere, uključujući sistematsko prekopavanje, premještanje i ponovno zatrpavanje tijela žrtava, da bi prikrio genocid i onemogućio provođenje pravde, čime je nad likvidiranim ponovo izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do sada na takav način nepoznat historiji. To govo­ri i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni zločinačkog karaktera svojih postupaka i ot­klanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu kri­vicu, odnosno u postojanje predumišljaja kod izvršenja ovog najtežeg oblika zločina.

U i oko Srebrenice jula 1995. počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima musliman­ima. Taj zločin je djelo genocida nad muslim­anima. Širina područja izvršenja zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kome su zakopavani leševi i višestruko izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih te broj ljudi koji je nužno sudjelovao u izvršenju i prikrivanju zločina, apsolutno pokazuje da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno sakrivani.

Genocid nad Bošnjacima «sigurne zone» Ujedinjenih nacija Srebrenica počinjen pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu asistenciju i zločinačku pasivnost snaga UN­a, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Daytona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa.

Taj zločin je samo vrh ledenog brijega zločina izvršavanih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Bosne i Hercegovine.

Izvor: Novi Muallim, br. 30, godina: 2007

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije