Gdje je čovjek koji mi je dužan

Odmah po završetku ikindijskog namaza, Hassan je pogledao desno, potom lijevo, i nigdje u mesdžidu nije vidio poznatog šejha koji im je redovno poslije ikindija-namaza pričao lijepe priče. Pogleda u svog prijatelja S’ada i reče: “Gdje je poznati šejh? Nisam ga vidio u mesdžidu.”

S’ad reče: “Šejh sigurno ima razlog što nije došao, a naše je da sjedimo ovdje i čekamo ga!”
Skupiše se mališani u halku, a Hemmam reče: “Šejh je danas otišao u mesdžid koji je u mojoj ulici, i brzo će doći, inšallah.”

Vail upita: “A zašto je otišao tamo da klanja?”
Hemmam odgovori: “Otišao je tamo da se vidi sa svojim prijateljem, šejhom Imadom, da mu vrati stari dug, na koji je bio zaboravio.”

Ahmed: “Zaista, naš šejh je dobar čovjek, riječi mu prate djela. Ne samo da nas podučava dobru, nego on radi to dobro kojem nas uči.”
Pogleda Hassan prema vratima mesdžida, ugleda šejhovu sjenku, te ushićeno reče prijateljima: “Pogledajte, dolazi naš šejh!”

Obradovaše se mališani zbog dolaska šejha, koji je tada upravo ulazio u mesdžid i poselamio ih. Nakon što je klanjao dva rekata tehijjetul-mesdžida, okrenuo se dječacima i rekao: “Halalite, mališani! Ja imam prijatelja po imenu šejh Imad koji mi je pozajmio, prije više od godinu dana, novac. Poslije toga, on je otputovao, a ja sam zaboravio vratiti mu posuđeni novac. Pa, kad sam se sjetio, otišao sam u mesdžid u drugu ulicu, kako bih ga tamo našao i vratio mu novac.
Hemmam: “Pa, jesi li ga našao?”

Šejh: “Jesam, elhamdulillah, ali, odbio je uzeti novac, pa sam ostao sve dok mu nisam dao novac, nakon ubjeđivanja.
Dječak Sultan: “A koju ćeš nam priču danas ispričati, o šejh?”

Šejh: “Današnja priča govori o dobrom, lijepom davanju novca u zajam.”
I, nakon što je zahvalio Allahu, šejh reče: “Nekad davno, u stari vakat, odluči jedan trgovac da ide na trgovačko putovanje, međutim, novac koji je imao nije mu bio dovoljan. Trgovac ode do jednog čovjeka i zatraži od njega hiljadu dinara u zajam, te mu obeća vratiti čim se vrati s puta. Pristade čovjek dati mu novac, ali uz jedan šart…”
Dječak Sultan: “A koji je to šart, o učitelju?”

Šejh: “Šart je da prilikom davanja zajma prisustvuju svjedok i jamac. Trgovac je počeo tražiti svjedoka među ljudima, ali ne nađe nikog. Vrati se čovjeku i reče: ‘Nisam našao nikog da mi svjedoči, ali Allah Uzvišeni je Svjedok, a Allah je dovoljan Svjedok i Jamac.’ Čovjek reče: ‘Tako je’, i dade mu novac. Zatim se sporazumiše o sastanku kada će trgovac izmiriti svoj dug… I otputova trgovac, djeco moja, u grad u koji je htio, i tamo poče prodavati i kupovati. Zaradio je mnogo novca.

Kada se vratio, trgovac se sjeti čovjeka koji mu je pozajmio novac. Također, sjetio se i dogovora o izmirenju duga. Dan vraćanja duga bio je blizu. Dogovor je bio da se nađu na obali mora. Kada je došao dan za izmirenje duga, trgovac ode na obalu. Počeo je tražiti brod koji će ga prebaciti na drugu obalu, kako bi se tamo našao sa čovjekom kome je dužan. Nije našao niti jedan brod koji bi ga prebacio. Čekao je tako, sve dok nije zašlo sunce. Pao je u očaj i zabrinutost jer je shvatio da je vrijeme za dogovoreni sastanak prošlo, a on nije htio nikako zakasniti sa vraćanjem duga. Htio je da izvrši dato obećanje i emanet.”
Hemmam zatraži dozvolu da nešto upita. Šejh pogleda u njega i reče: “Šta želiš, Hemmam?”

Hemmam: “Je li onaj čovjek čekao na drugoj strani obale?”
Šejh: “Jeste, sinčiću, čovjek je nestrpljivo čekao prijatelja trgovca, jer mu je bio potreban novac.”

Dječak Ahmed: “A šta je uradio trgovac?”
Šejh: “Trgovac je bio zbunjen jer je jako želio sresti se sa svojim prijateljem u dogovoreno vrijeme. Ali, nije se prepustio očaju. Pogledao je oko sebe i vidio jedno deblo.”

S’ad će začuđeno: “Šta je uradio sa deblom?”
Šejh: “Uzeo ga je i počeo da pravi rupu u njemu. Kada je napravio dovoljno duboku rupu, stavio je hiljadu dinara u nju i zapušio je platnom.”
Hassan: “I je li bacio deblo u vodu?”

Šejh: “Da, kada je zapušio rupu na deblu gdje je stavio novac, uputio je Allahu Uzvišenom dovu i rekao: ‘Allahu moj, zaista, čovjek koji mi je pozajmio ovaj novac bio je zadovoljan tobom kao Svjedokom i Jamcem, a ja, zaista, ne mogu da ispunim dato obećanje i vratim mu novac u dogovoreno vrijeme, pa Ti ga pošalji od mene, o Allahu…’ I na dan kada su se dogovorili da se nađu kako bi izmirili račun, čovjek je otišao na obalu i čekao trgovca da mu vrati njegov novac. Gledao je desno i lijevo, sve dok ga čekanje nije iscrpilo. Zaista, mnogo se umorio čekajući, a čekanje je, najdraži moji, velika briga. Zato, ne smijemo kasniti sa vraćanjem duga drugima! Ostao je čovjek još dugo da čeka trgovca, a zatim reče sam sebi: ‘Zaista je zakasnio. Nije došao na sastanak jer ga je nešto spriječilo… u redu… možda će doći sutra.’ Odlučio je da se vrati kući. Kada je krenuo, ugledao je deblo kako pluta na vodi. Pomisli: ‘Ovo deblo može koristiti u kući’, a zatim se približi obali i sačeka da deblo dopluta do njega. Uzeo je deblo i ponio ga kako bi mogao naložiti vatru njime. Kada čovjek dode kući, obavijesti suprugu o tome što se zbilo, te je zamoli da mu donese testeru, da prepolovi deblo.

Kada je prepilio deblo, u njemu nađe hiljadu dinara i pismo. Mnogo se čudio i zahvaljivao Allahu Uzvišenom koji je učinio da do njega dođe njegov novac i pismo trgovca.”
Vail: “Subhanallah, ovo je keramet za ova dva čovjeka.”
Šejh: “Da, djeco moja, ovo im je nagrada za njihovu bogobojaznost, ispunjavanje emaneta, iskrenost i izvršavanje obećanja, a njihova nagrada je mnogo veća na ahiretu, inšallah. Bitno je da je novac stigao do trgovca.”
S’ad: “A jesu li se sreli čovjek i trgovac?”

Šejh: “Sljedeći dan, trgovac je ponovo otišao na obalu i tamo našao brod. Ukrcao se na njega i zaputio se prema drugoj obali na kojoj je živio njegov prijatelj. Bojao se da mu nije došao novac koji je bacio u more. Čim je stigao na drugu obalu, zaputio se prema prijateljevoj kući. Kada su se sreli, trgovac zatraži da mu prijatelj halali zbog kašnjenja i dade mu hiljadu dinara kao otplatu duga. Začudi se čovjek kako je trgovac pošten i iskren, te mu reče: ‘Zaista, Allah je sačuvao novac koji si poslao u drvetu i donio ga do mene. Pa, Allah ti dao svaki hajr, pošteni čovječe!’”
Vail: “O Allahu, ovo je prekrasno! Kad bi svi ljudi ispunjavali emanet…”

Šejh: “U ispunjavanju emaneta je svaki hajr do Sudnjega dana, sinčiću… Ali, šejtan nekim ljudima uljepša haram i krađu. Allaha molimo da nam dadne svako dobro.”
Sultan: “Prelijepa priča, učitelju!”
Ustadoše mališani i rekoše: “Allah ti dao svaki hajr, naš poštovani učitelju!”